U cijelosti vam prenosimo intervju s prof. dr. sc. Vandom Babić, koji je vodio Miroslav Landeka. 

Hrvatsko kulturno društvo Napredak – Glavna podružnica Mostar organiziralo je u  Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru predstavljanje knjiga prof. dr. Vande Babić “Kulturalno pamćenje – ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke” i “Boka kotorska, zaljev svetaca i hrvatske kulture” .

Profesorice Babić kakvi su dojmovi iz Mostara?

Doista, na trenutak se činilo kao da smo prenijeli djelić ljepote Zaljeva i čarolija se pretvorila u puninu osjećaja koja se ne može naručiti nego je ima ili nema. Vrlo istančana organizacija HKD Napredak Glavne podružnice Mostardoprinijela je radosti otkrivanja nečeg našeg i vrijednog, radost zajedništva u autohtonim izvorištima kao čvrsta i neraskidiva sveza prostora koji se odvojeni razumiju šutke. Da, čudesno je to kako šutnja može reći puno više nego buka, uostalom ništa jače nije od tišine u pravom trenutku. Mi smo predstavili dvije knjige koje detaljno govore o hrvatskoj kulturi i tradiciji Boke i premijerno prikazali film koji je dirljivo prikazao jednu od mnogih bokeljskih priča no šutnja se osjećala u onim pregibima kada bismo inače bili najglasniji. Tada smo bili stopljeni u jedno i taj osjećaj je teško opisati ali svjesni su ga svi, posebno sudionici u predstavljanju, organizatori i predstavljači. Kao autorica dviju knjiga koja cijeli svoj radni vijek promovira i govori o Boki mogu jedino zahvaliti organizatorima na ljubavi s kojom su nas dočekali i primili. Razlika je između pristojnosti i iskrenog zauzimanja i zanimanja, a Mostar je pružio upravo iskrenost.

Je li ovo bilo Vaše prvo pojavljivanje u Mostaru ?

Ne, još 1998. sam u HD HSK predstavila svoju prvu knjigu, antologiju o hrvatskoj književnosti Boke i sjećam se pune dvorane, sreće i zajedništva. Jednako tako su nas dočekali i danas, nakon dvadeset i jedne godine.

Prvi put u Mostaru predstavili smo knjigu „Kulturalno pamćenje ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke“ i to hrvatsko izdanje iz 2018. u Napretkovu sunakladništvu. Njoj je prethodilo crnogorsko izdanje u nakladi Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore i ono je jako dobro prihvaćeno u crnogorskim, ali i u hrvatskim akademskim i kulturnim krugovima.

Knjiga ima 334 stranice, čine je dvije velike cjeline. Dva poglavlja, odnosno VRH PISANJA (Kulturalno pamćenje i (p)ogledi o hrvatskoj kulturi i književnosti Boke, te PLAČNIM GLASOM SVIH VAS MOLJU (Ili nešto malo više o pasionskoj baštini Boke), prikazuju dva smjera interesa istraživanja koja se ujedinjuju u specifičnom okviru kulturnomemorijskog, književnopovijesnog i književnoteorijskog pogleda kojim se daje novi uvid u razumijevanju bokokotorske hrvatske književnosti i kulture u Boki kotorskoj kroz stoljeća. Hrvatsko izdanje je dopunjeno s prikazima koja su objavljena u znanstvenim časopisima HAZU i ANUBiH. Radi se o prikazu dr. sc. Tade Oršolića i dr. sc. Franje Topića koji su svatko na svoj način prikazali važnost ovakovom pristupu, raščlambi i jasnoći.

Naime, kulturalno pamćenje jasno pokazuje mjesta spajanja i razdvajanja, preplitanja i mimoilaženja i konačno smo bokokotorsku književnost i kulturu usustavili kao hrvatsku. Ujedno smo je tradirali kao književnost i kulturu Crne Gore i sad nam je zajedno, bez postavljanja uvijek istih pitanja čije je što, skrbiti o velikoj baštini koja jest dijamant hrvatske kulture općenito, ali je dragulj kulture Crne Gore, Mediterana i Europe.

Čini li Vam se praktično gledajući da ste uspjeli nacionalnu odrednicu pomiriti sa svima?

Nije mi nakana bila miriti ni svađati, naprosto je vrijeme neke stvari jasno i glasno nazvati svojim imenom, odrediti i krenuti zajedno dalje. Kultura koju imamo na području Boke o kojoj smo mi u Hrvatskoj zajedno s Crnom Gorom dužni skrbiti velika je i važna za obje države i nema potrebe baviti se tričarijama i dječjim igrama, podvalama i natezanjima. Dovoljno je malo ljubavi i dobra volja. U praksi to znači da ja kao pripadnik crnogorske dijaspore činim sve da državi Crnoj Gori pridonesem svojim radom i djelom, no prije svega to znači da ja kao pripadnik autohtone hrvatske zajednice u Boki ponosno istaknem svaki detalj svoje posebnosti i kulture koju su naši pradjedovi ostavili nam na brigu i čuvanje. Usustavljeno, jasno je i vrlo jednostavno i nikome na štetu. Kad se sve nazove pravim imenom stvari postaju lakše. Dakako, ima dosta onih kojima smeta mir i rad i koji radije žive od fatamorgana pa ih od nacionalne odrednice hvata jeza i strah no to je ona manjina koja još uvijek nema dovoljno ljubavi prema svojoj vlastitosti i dok se ne pronađu ne možemo očekivati ništa bolje.

Kako diše, stvara, živi hrvatska kultura i Hrvati u Boki?

Hrvatska kulture Boke i Hrvati Boke unutar crnogorske države organizirano djeluju kroz politički, kulturni i društveni kolosijek s jedne stane štiteći interese države u kojoj žive, a s druge čuvajući svoj osobni kod. Često nas se želi plašiti brojkama, negativnom demografijom i „nestajanjem“ no bilo je u Boki i težih vremena i manje naših ljudi pa su porazili Turke i tako se upisali u povjesnicu da ih je sam ban Petar Zrinski došao pozdraviti o čemu danas, četiri stoljeća kasnije svjedoči njegov mač koji im je darovao i čuva se u Muzeju grada Perasta. Vjerojatno da su kukali i prebrojavali se drugačije bismo danas razgovarali. Srećom nisu nego su predano radili, vjerovali i voljeli. To je moj odgovor na pitanje kad nas se prebrojava i pokušava prebrisati prije vremena. To kažem i onima koji jer nas je malo zanemaruju vrijednosti i važnost svetišta Gospe od Olova ili Kraljeve Sutjeske ili ranokršćanske bazilike u Gorici kod Sovića, temelje naše kulture.

Vaša druga knjiga je u nepuna dva mjeseca doživjela dva izdanja!

„Boka kotorska, zaljev svetaca i hrvatske kulture“ knjiga je koja je uz Jutarnji list izašla krajem siječnja, uoči sv. Tripuna zaslugom glavnog urednika Gorana Ogurlića koji je na predstavljanjima ponosno istaknuo rad na knjizi koja se bavi našom poviješću i genetskim kodom. Drugo, dopunjeno izdanje uz sunakladništvo Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore tiskano je i promovirano prvi puta u Zadru krajem ožujka i prošli tjedan u Mostaru. Ona je s jedne strane vodič po Boki, ali i podsjetnik što Zaljev svetaca čuva u sebi, a nosi hrvatski pečat i kao takvo je oplemenilo okolinu s kojom danas čini koherentnu cjelinu. I tu svi koji dobronamjerno čitaju povijest i tradiciju nemaju što zamjeriti. Boka je izvor koji je napojio mnoga žedna grla koja su prolazila njezinim vrletima i dijeleći svoju ljepotu, život, Boka nije izgubila na svojoj vlastitosti i vrijednosti. Jasno, lijepu damu bi rado svi željeli zvati svojom no ona na svojoj haljini i prstenju, na oltarima i svetištima, ulicama i trgovima, časničkoj odori Bokeljske mornarice i dobrotskoj čipki svjedoči svoju pripadnost hrvatskoj i baštini Crne Gore.

Kazali ste kako je knjiga kratak podsjetnik na sve ono što Boka čuva i kolika je njezina važnost i vrijednost u svekolikoj hrvatskoj baštini kao i u mozaiku kulture Crne Gore.

Tako je. Ona je kao početnica svakom Hrvatu iz koje će upoznati Zaljev svetaca kako bi u nj mogao hodočastiti i pokloniti se hrvatskoj kulturi koja se na jednom mjestu stoljećima sabrala. Priča je to o Boki, njezinim gradovima, ulicama, trgovima i brojnim bogomoljama, o njezinim pjesnicima, plemićima i pomorcima, o brodovima, starim pomorskim školama i o najstarijoj mornarici na svijetu i ceremonijalima koji od 15. stoljeća do danas neprestano podsjećaju koliko je važno cijeniti svoju baštinu i između bokeljskih zvonika, baš ondje oko otoka ili u uskim kotorskim ulicama zahvaliti precima što su nam namrli i ostavili na čuvanje i ponos!

Ova knjiga nosi stanovitu poruku?

Ona je pisana prije svega s puno ljubavi i pijeteta prema onome što taj Zaljev jest i što predstavlja kao jedinstvena kulturološka cjelina u okviru svjetske baštine, pa dalje. Svaka knjiga nađe svoj put prema čitateljima, a ova je sudeći prema zanimanju već pronašla. Njezina misije je: u duhu zajedništva čuvati sebe i svoje temelje utkane u kod hrvatske kulture i baštine koju stoljećima nesebično dijelimo sa svima koji danas žive Boku u svim nijansama njezine ljepote te da činjenice uključimo u udžbenike u Crnoj Gori, i to one koji obrazuju turističke vodiče i one druge koji uče opću povijest. To nam je zalog mira. Kao i poći u Boku!

Čini mi se da oko poimanja tradicijskog koda Bokeljske mornarice ima blago rečeno, nesuglasica?

To se može nazvati i nesuglasicama. No, prije su to balvani na cesti jako bliskih, dobrih odnosa dviju država i dva naroda koje ćemo kao i sve do sada sigurna sam preskočiti i umjesto straha od svojeg nacionalnog imena, podignuti glavu i istaknuti ga kao kvalitetu, a ne kao pogrdu što se povlači još iz vremena Drugog svjetskog rata pa naovamo. Napisala sam o toj temi podosta i ovdje ponavljam: Bokeljska mornarica kao i Peraški ceremonijali dio su kulture Crne Gore, ali su neprijeporno i prije svega hrvatska kulturna baština. Bokeljska mornarica neodvojiva je cjelina Tripundanskih svečanosti i samo kao takva predstavlja memorijski kod koji se ostvario u brojnim odredima izvan Boke. Oni baštine tradiciju te svojim nastupima i postojanjem čuvaju svoj nacionalni kod. Tim opet dolazimo do pitanja zašto najčešće našim ljudima takva odrednica smeta. Osim što je strah jedan od elemenata koji se slijedom burne povijesti zasigurno utkao u koloplet karakterne slike Bokelja ne nalazim drugog opravdanja negiranja pripadanja nacionalnoj odrednici koja je sama po sebi čista i jasna. Naime, nametanje identiteta jednako je tako okrutno kao njegovo oduzimanje te bi u tom smjeru trebalo konačno postaviti stvari i nazvati ih pravim imenom. Ako prihvatimo da je Bokeljska mornarica jedna od temeljnih prepoznatljivosti Hrvata Boke, nismo ništa oduzeli nikomu tko je želi baštiniti, no ona stoljećima egzistira unutar hrvatskog kulturnomemorijskog koda kao srži, a svi kolopleti pa i onaj koji je s pravom i vrlo blisko uključuje u crnogorsku kulturu prsten je koji se nadovezuje na osnovu.

Spominjali ste iskrivljavanja i prešućivanja činjenica o hrvatskoj kulturi Boke. Na što ste točno mislili?

Jedan od razloga koji su me ponukali napisati knjigu Boka kotorska, zaljev svetaca i hrvatske kulture, bilo je često susretanje s namjernim i nenamjernim iskrivljavanjima ili prešućivanjima povijesnih činjenica. To se najčešće događa iz neznanja i kako su vodiči sami kazali iz nemogućnosti pronalaženja podataka koji govore o primjerice crkvi sv. Sabe u Budvi pa sam da ne bi dolazilo do nerazumijevanja koje najčešće dovodi do razmirica i svađa odlučila napisati jasnu, korektnu knjigu koja će Boku približiti svakome tko je želi otvorenog srca i bez fige u džepu upoznati. A, znate Boka je dama kojoj kad priđete s pijetetom koji ona zaslužuje dobijete posebnu sliku svekolike ljepote i sklada prostora, suzvučja kultura, prisutnosti božanskog, ispreplitanja boja, kojeg samo mali, uski ljudi mogu pokvariti svojom pohlepom, nerealnim snovima i genetskim barbarizmom.

Dugogodišnja ste dopredsjednica HKD Napredak Zadar, a još od 1998. ste bili uključeni u rad bokokotorske Podružnice.

Kultura sjećanja ne dopušta zaboraviti obnoviteljsku Skupštinu HKD Napredak u Tivtu, 24. 4. 1998. koja i danas namami suzu u oko. Ako promotrimo rad HKD Napredak u cijelosti vidjet ćemo kako je ono bilo djelatno upravo onda kada je najviše trebalo, a najčešće je to bilo u neprihvatljivim uvjetima, poput rata u Sarajevu kada se razmišljalo kako i s čim prehraniti narod. Jednako, 1998. ono je donijelo u Boku tračak nade, ono nešto što je tada trebalo Hrvatima Boke koji su prošli svoju priču u Domovinskom ratu. O tome se malo govori, ali o tome i pišem u ovoj knjizi. Trebalo je osnažiti duh, vratiti sjaj u oku i upravo je to snaga i veličina Napretkova djela. Od tada do danas sam aktivan član HKD Napredak i ne doživljavam svoj rad lokalno omeđenim već ono što znam promičem u cijeloj Napretkovoj obitelji koja nije mala i nije svedena na područje R Hrvatske i Bosne i Hercegovine već je eto i postojana u Crnoj Gori. Svakako, gdje god postoji autohtona hrvatska kultura Napredak je ističe, dijeli i gradi mostove i to najčešće na nemogućim prijevojima. U tome je čar i misija. To je pokazala Večer Boke u Mostaru. Ljepotu iskrenosti i privrženost bez puno buke.

Planovi…

Bez plana. Kao i do sada dijeliti se u tisuću slika kako bismo Boku približili sebi i kako bismo mi postali svjesni njezina značaja u kolopletu naše kulture i kultura koje se u njoj sastaju u okviru Crne Gore koja korača prema Europskoj zajednici u kojoj tek možemo ostvariti sve ono o čemu smo razgovarali. I jasno rad kroz HKD Napredak onoliko koliko Društvo prepozna, traži i treba. No, uvijek tu, blizu.

 Miroslav Landeka/HMS