Poštovani gospodine Komnenoviću, kao književniku i intelektualcu neprijtano me iznenadila odluka Opštine Tivat, da se na jedan više nego brutalan način razračunate sa jednim od konstitutivnih naroda u Crnoj Gori, sa Hrvatima. A o čemu se zapravo radi, lokalna vlast u Tivtu odlučila je da iseli hrvatsku zajednicu iz Doma kulture Josip Marković u Donjoj Lastvi. Prema službenom dopisu iz lokalne samouprave traži se da do 15. aprila ove godine Hrvatska krovna zajednica Dux Croatorum oslobodi pomenuti prostor od stvari i ljudi i preda Opštini Tivat na dalju upotrebu. U pomenutom domu se nalazi i Radio Dux, jedni hrvatski radio u Crnoj Gori, Hrvatska biblioteka Ljudevit Gaj, prostorije Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore. Vi, kao prvi čovjek grada Tivta, nijeste smjeli sebi dozvoliti tu vrstu luksuza da u gradu koga krasi kultura i poštovanje na ovakav način započnete vašu ,,čistku.” Sama činjenica da ste završili Filozofski fakultet i da ste profesor srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti, da ste pripadali sferi kulture i medija je samo otežavajuća za vas. Jer ako iko treba i može da podrži Hrvate u Tivtu, onda ste to vi sve ostalo je politikanstvo i politički brutalno razračunavanje sa političkim neistomišljenicima. No očigledno je da se niste bavili proučavanjem istorije Hrvata u Crnoj Gori i da imate samo jednu ,,viziju” i to prilično sumornu i mračnu a iza sumornih vizija stoje najčešće sumorna i mračna djela. Gospodine Komnenoviću, istoričar Grčke Tukid jednom je zapisao: ,,Neznanje je majka drskosti” čini mi se da je isti slučaj i kod vas. No vas treba podsjetiti na neke istorijske i kulturološke vrijednosti Hrvata u Crnoj Gori možda vasm se posle mog uvoda razbistre ,,mračni vidici” zato vas podsjećam na sljedeće: Hrvati, u Boki kotorskoj imaju korijene koji sežu duboko u prošlost. Ti korijeni se mogu naći u dokumentima Biskupskog i Istorijskog arhiva u Kotoru. Hrvati Boke su manje više dijelili sudbinu ostalog dijela Dalmacije pune 502. god. (1420-1922) i bili su okrenuti moru, kao jedinom izvoru svojih prihoda. Prije toga u periodu od 1391. do 1420. god. Kotor je imao status slobodnog grada-države slično Dubrovniku.Veće površine zemlje za obrađivanje nisu imali, pa se nisu mogli baviti poljoprivredom i stočarstvom. Bokeljski Hrvati su se poput svojih susjeda Dubrovčana, spoznavši kako od svoje kraške, škrte zemlje ne mogu mnogo očekivati, otisnuli na more, i bavili se pomorstvom i trgovinom. Oni su se držali Plutarhove izreke “Navigare necess est, vivere non est necesse“ („Ploviti je nužno, živjeti nije“).
Bokeljski Hrvat, pomorac, nije bio samo trgovac, on je ujedno bio i poznati prenosioc kulture. Iz naprednih zemalja donosio je on u svoj kraj osim materijalnih dobara, i razne kulturne predmete, umjetničke slike, knjige, namještaj, odjeću i druge stvari koje su mu se svidjele. Većinsko stanovništvo Boke kroz navedeno razdoblje su bili Hrvati i Romani i manji broj pripadnika drugih naroda, u ostalom dijelu Boke kotorske. Građani su se dijelili na bogate patricije (vlastelu) i obične građane. Tokom cijele istorije, Kotor i cijela Boka su se vješto odupirali osvajačima, bogatili se, razvijali pomorstvo, kulturu i nauku. Bokeljski pomorci, Hrvati su imali veliku flotu brodova u toku minulih vjekova i plovili su po cijelom svijetu. Od teško stečenog novca na moru, gdje su njihovim jedrenjacima prijetile oluje, gusari i pirati, gradili su palate širom Boke i velelepne sakralne objekte. Oni su bili i stvaraoci materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa, koje je bilo posljedica jačanja njihove ekonomske moći. Bili su i mecene, tako da se cijela spomenička baština Boke kotorske može smatrati plodovima mora. Da na prostoru Boke živi autohtono stanovništvo - Hrvati, govori svaki kamen. Kultura, običaji i vjera, su isti kao i u cijeloj Dalmaciji kao dijelu Hrvatske. Držeći kormilo jedrenjaka u jednoj ruci i pušku u drugoj ruci, radi odbrane od gusara i pirata, bokeljski Hrvat je plovio Mediteranom i ispisao najsvjetlije primjere junaštva i neustrašivog pomorca.
Spomenička kulturna baština Boke kotorske je ogromna. U sam grad Kotor je smješteno 60 posto pokretnog i nepokretnog spomeničkog blaga Crne Gore. Iako su bokeljski Hrvati danas u manjini (cca 7.100 st.), velikim dijelom baštine ogromno kulturno-historijsko naslijeđe. Na području Boke kotorske nalazi se veliki broj crkava i palata, sa izrazito kulturno- istorijskim, umjetničkim i arhitektonskim vrijednostima, koje obogaćuju kulturnu baštinu cijele Crne Gore. Ploveći morima u svakoj nevolji su, uz zahvalnu molitvu, zazivali Božju zaštitu, i zaštitu Majke Božje, u čiju su čast podigli mnoštvo crkava, samostana, kapela, napisali knjiga, i darovali crkvi votivne srebrne pločice.
Pošto ste profesor knjižrvnosti nije vas na odmet podsjetiti na bogati i opus i korpus hrvatske književnosti Boke a on u sebi sadrži blistava i sjajna imena imena koja su ušla u antologije „baroka i klasicizma“ nekih susjednih naroda. Veliki broj pjesnika i proznih pisaca kao što su Juraj Bizanti (1490-1560), Ludovik Paskalić (1500-1551), Ivan Bona Boliris (1520-1570), Jeronim Pima (XVII st.), Andrija Zmajević (XVII st.), Timotej Cizila (XVI st.); Marko Martinović (1663-1716), Vicko Zmajević (1670-1745), Julije Balović (1672-1727), Krsto Mazarović (1680-1725), Matija Zmajević(1680-1735), obogatli su književnost Boke, Crne Gore i Hrvatske. Jedan od njih Ivan Antun Nenadić (1723-1784) napisao je dvije epske pjesme od kojih je jedna bila tada slavna “Šambek satarisan sa božjom desnicom“.Taj junački spjev napisan je u čast vizteza Marka i Joza Ivanovića. Dobrotski anali zabilježili su neizbrisivim slovima mnoge slavne podvige dobrotskih pomoraca u okršajima i bitkama s opasnim gusarima. Najčuvenija je pobjeda dobrotskih vitezova nad moćnim turskim gusarima, u kojoj su učestvovala braća Ivanović kod Atene 1756. god. Na prijedlog senata mletački dužd odlikovao je Joza Ivanovića najvećim odlikovanjem Mletačke republike, imenovavši ga vitezom sv. Marka, a prije toga istom titulom 1751. god. Marka Ivanovića. Ne možemo, a da ne spomenemo znamenite pomorce Boke: zapovjednika galije Jereonima Bizanti (-1571), junaka Lepantske bitke, Marka Martinovića (1663- 1716) pomorskog kapetana i matematičara koji je podučavao 17 ruskih boljara pitomaca cara Petra Velikog; Matiju Zmajevića (1680-1753) ruskog admirala, Iva Vizina (1806-1869) koji je kao šesti pomorac oplovio svijet i mnoge druge. Boka je imala i mnoge poznate slikare: hrvata Lovra Marinova Dobričevića (Kotor, -1478) koji je radio slike i poliptihe u Kotoru i Dubrovniku, hrvatskog kasnobaroknog slikara Tripa Kokolju (1661-1713), koji je oslikao Gospu od Škrpjela u Perastu i mnoge druge.
Pored gore navedenog bogatu kulturnu baštinu Hrvata u Crnoj Gori čine: Ženska hrvatska nošnja (dobrotska i lastovska); Fešta sv. Tripuna sa igrom kola njemu u čast ispred katedrale u Kotoru, uz učešće Bokeljske mornarice; Fašinada - Crkva Gospe od Škrpjela, koja je izgrađena na hridi (škrpjelu) dugogodišnjim potapanjem brodova punih kamenja da bi se izgradilo ostrvo najljepše je marijansko svetilište crkve u Hrvata; Zavjetni dan i gađanje kokota jedan je od tradicionalnih običaja koji se održava svake godine 15. 5. u Perastu u čast slavne pobjede malobrojnih Peraštana nad Turskom vojskom (kokot predstavlja Turčina). Bokeljska noć - ili „fešta nad feštama“ po uzoru na venecijansku noć održava se svake godine krajem avgusta mjeseca; Karneval (kotorski, prčanjski, lastovski) svake godine se održava zimski karneval sa spaljivanjem glavnog krivca za „prošlu godinu.“ Pored ovih tu su i običaji vezani za najpoznatije katoličke praznike u Boki kotorskoj i to su: Blagdan sv. Tripuna 3.2. u Kotoru; Blažene Ozane u Kotoru 27. 4.; blagdan sv. Leopolda Bogdana Mandića u Herceg Novom 12.5.; Zavjetni dan u čast Gospe 15. 5. u Perastu; blagdan Velike Gospe koji se slavi na ostrvu Gospe od Škrpjela u Perastu 15. 8.; Male Gospe na Prčanju 8. 9.; Blaženog Gracije 8. 11.u mjestu Muo kod Kotora Gospe od Zdravlja u Kotoru 21.11. Jezik – Pored nacionalnog određenja, Hrvati u Boki imali su i drugu nacionalnu odrednicu, jezik. Za vrijeme Mletačke republike službeni jezik je bio talijanski, ali su postojali prevodioci na hrvatski jezik. U tom periodu je hrvatski živalj pored hrvatskih riječi koristio i romanizme.
U današnjem kulturno-političkom smislu Hrvati u Crnoj Gori, čine jednu od najdragocjenih zajednica čija budućnost zavisi od pune podrške države Crne Gore u koj žive i pune podrške njene matice Hrvatske. U dijelu Hrvata koji nesebično rade u intresu svog naroda u Crnoj Gori posebno se pored mnogih drugih ističu Adrijan Vuksanović predsjednik Hrvatske Građanske inicijative i Zvonimir Deković, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Crnoj Gori (čini mi se da su oni vaš trn u oku).
Gospodine Komnenoviću ne rušite hrvatski dragulj u kruni Crne Gore. Mržnja koju demonstrira vlast Opšine Tivat, prema hrvatskoj zajednici prelazi sve dozvoljene granice i mjere i jako podsjeća na neke političke progone sa početka devedesetih. Ne stigamtizujte zajednicu koja je toliko toga lijepog ugradila u temelje države Crne Gore. Ugorožavanja prava i slobode Hrvata u Crnoj Gori, je ugrožavanje temeljnih i javnih sloboda sa samo jednim ciljem da se satre i uništi hrvataska građanska zajednica u Crnoj Gori. Takav vaš odnos je konstantan od samog dolaska na čelo opštine Tivat i ne vodi ka ničemu dobrom. Da ne kažem da će te u očima Evropske zajednice, veoma podsjećati na jednog perfidno, prikrivenog diktatora koji ima samo jedan cilj prognati i stigmatizovati sve što jer hrvatsko. Takođe vam toplo preporučujem da pročitate kjnjigu Anite Rajćević Mažibradić, Tivat kroz stoljeća: mjesto kmetova i gospodara, možda vam ipak neke stvari budu jasnije.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicist