U jesen 2024. navršilo se 150 godina od kada su se akteri ovoga pomorskog pothvata vratili u domovinu. Kada su ih mnogi već bili otpisali i smatrali još jednom izgubljenom pustolovinom, oni su se svi (osim jednoga) nakon dvije godine i tri mjeseca vratili obogativši svijet znanstvenim i geografskim otkrićima. Ovdje uistinu imamo po mnogočemu nevjerojatnu priču o polarnoj ekspediciji. Ovaj je pothvat imao ambiciozne ciljeve, s uzorom na slavne engleske, francuske i američke moreplovce. Unatoč svemu ovaj pothvat nije postao dio nacionalnog sjećanja i ponosa u širem opsegu.

Prije toga, 1845. godine, putom Arktika otisnula se Franklinova ekspedicija, koja je nestala u ledenim bespućima, a potraga za njima trajala je 25 godina, organizirano je 18 potražnih ekspedicija. Ovaj „neuspjeh“ imao je značajan utjecaj na ozračje pred početak ovog neizvjesnog putovanja. Ipak, to je i vrijeme kada su istraživanja neistraženih područja Zemlje bila popularna i prestižna, pa je broj dragovoljaca bio dostatan.

Pripreme za neizvjestan put

Austrougarski mornarički časnik Karl Weyprecht i časnik austrougarske kopnene vojske Julius Payer smislili su znanstveno-istraživački projekt Nordpol-expedition. Cilj ekspedicije bio je da posada jedrenjaka, specijalno građenog za plovidbu među ledenim santama, pronađe sjeverno-istočni pomorski put od Atlantika do Tihog oceana kroz ledeno more Arktika. Projekt je podržala Austrijska akademija znanosti, a pokrovitelj je bilo Bečko zemljopisno društvo.

Širom Monarhije krenula je akcija skupljanja novca za ekspediciju. Carevinski (K.u.k) računovođe financije su vodili vrlo precizno. Najveći donator ekspedicije bio je grof Johann (Hans) Nepomuk Wilczek s 30.000 forinti, car Franjo Josip priložio je 4.300 forinti, Odbor za financiranje ekspedicije iz Trsta prikupio je ukupno 9.525 forinti. I to: iz Rovinja 154 forinte, iz Malog Lošinja 381, Pule, Lovrana i Voloskog ukupno 46 forinti, iz Splita 60 forinti, a najviše iz Zadra – 198 forinti. U Rijeci je najveću donacija dala Hartera, riječka tvornica papira, odnosno njen vlasnik Charles Meynier, a iznosila je 1.000 forinti. Riječka udruga Picnic prikupila je 242, a Società Adria 65 forinti. Ovim „samodoprinosom“ za Nordpol-expedition ukupno je prikupljeno 222.616 forinti i 70 groša, a utrošeno je 222.599 forinti i 19 groša. U preciznom saldu ekspedicije navodi se da je nakon pokrića svih troškova i poslije završetka ekspedicije ostalo neutrošeno 17 forinti i 51 groš. Tako je u ljeto 1871. organizirano izvidničko, kao zapovjedno izviđanje ili predputovanje, koje je pokazalo plovnost predviđenih plovnih puteva i kako ekspedicija ima velikih izgleda za uspjeh. Širom Monarhije počela je kampanja za financiranje ekspedicije, a njezin glavni reklamni adut bilo je ime budućeg istraživačkog broda.

Polarna ekspedicija zamišljena je tako da se izgradi specijalno građen brod za polarne ekspedicije. Brod je nazvan Admiral Tegetthoff po austrijskom admiralu Wilhelmu Freiherru von Tegetthoffu (1827. –1871.), jednom od najistaknutijih pomorskih zapovjednika 19. stoljeća, a obožavanom i u našim krajevima zbog pobjede nad Talijanima u bitci kod Visa 1866. godine. Brod je izgrađen u brodogradilištu John C. Tecklenborg u Bremerhavenu. Bio je građen prema zamislima zapovjednika ekspedicije Karla Weyprechta. Naručen je 14. siječnja, porinut u more 13. travnja, a na sjever je otplovio 13. lipnja 1872. Iako građen od drveta kao bark-škuner, brod je ojačan za plovidbu morima s velikim santama leda, te je imao tri jarbola, zapremine 300 BRT/270NRT, nosivosti 520 tona, dužine 34, širine 7.3, s gazom od 3.5 metara. Brod je osim jedara imao i pomoćni parni stroj od 95 konjskih snaga za postizanje brzine od 6 čvorova. Potpalublje je bilo uređeno za smještaj i život posade sa zajedničkim prostorom za 18 članova posade, a na krmi je bilo 6 kabina za časnike.

Plovidba ka sjevernim morima i zarobljavanje u ledu

Tako je brod Admiral Tegetthoff, 13. lipnja 1872. godine s 23 člana posade zaplovio u potragu za novim prostranstvima, teritorijima i morskim prolazima između dva kontinenta u arktičkom pojasu. Na brod je ukrcano 200 bačvi i hrane za tri godine i 130 tona ugljena. O karakteru ekspedicije možda najbolje govori kako je na brod bilo dopremljeno 400 knjiga, među kojima je bilo knjiga i na hrvatskom jeziku. Uz posadu na brod je bilo ukrcano osam pasa i to dva laponska i šest “bečkih“ pasa.

Od 24 člana posade (kasnije ukrcan jedan) njih 12 bili su Hrvati. Hrvatski pomorci bili su i tada izuzetno cijenjeni, posebno nakon Viške bitke jer su se isticali kao hrabri, snalažljivi i pouzdani pomorci, navikli na različite nedaće kao bure, nevere i oluje. Budući da je većina bila s Kvarnera, nadjenuto im je zajedničko ime – Quarneroli. Sudionici ekspedicije svoju hrabrost nadogradili su i to su radili cijelim putem, istraživačkom radoznalošću i nemirom. Oni se ipak nisu nadali kako će njihovo putovanje biti u svojoj osnovi izmijenjeno. Nakon samo dva mjeseca plovidbe njihovo plovilo tj. istraživački brod građen i opremljen za tu priliku, ostao je zarobljen u gotovo vječnome ledu u kojem su i na kojem su ostali i još dvije godine.

No, ledom okovan brod pružao je sigurnost za opstanak i preživljavanje na temperaturama koje su se spuštale i do -40 °C. Ta godina 1872. bila je izuzetno hladna i led se rano počeo formirati i plutati prema jugu, a samo čvrsta gradnja broda omogućila im je opstanak. Oni su se cijelo vrijeme nadali kako će se led “otpustiti“ ili kako će se na neki način osloboditi. Gotovo svaki dan osluškivali su zlokobne zvukove koje je led stvarao trenjem divovskih santi leda i ledenih ploča, dok ih je stvaranje procijepa u golemim komadima leda izlagalo životnim opasnostima. Oni su se stalno borili s tim ledom cijepajući ga i pileći, ali bi priroda podneblja to ubrzo poništila, vraćanjem ledenih okova.

Svako malo imali su posjete sjevernih medvjeda. Led koji se ipak micao nosio ih je sve dalje od “Novaje Zemlje“ prema sjeveru. Hrvatski članovi ekspedicije, mornari, prednjačili su duhovitošću u pravom smislu te riječi. Na brodu se dočekao dva puta Božić, a 1873. organiziran je mediteranski ugođaj karnevala na kojemu su se maskirali ljudi, ali i psi. Veseljem, plesom i pjesmom tjerali su depresiju polarnih noći. Isto tako održavale su se i svete mise.

Prema planu ekspedicije uslijedio je prije isplanirani susret s istraživačkim i opskrbnim brodom “Isbjörn” s osmeročlanom norveškom posadom. Prema planu “Isbjörn” im je na dogovorenom mjestu u sjeverozapadnom dijelu Nove Zemlje ostavio zalihu hrane i ugljena, u slučaju da se „Tegetthoff“ mora vratiti na jug. Na “Isbjörnu” su obavljali i topografska mjerenja, meteorološka i geološka istraživanja, a jednoj otkrivenoj uvali su dali naziv Adria, prema Jadranu. “Isbjörn” je spremište hrane i ugljena na dogovorenom mjestu postavio 15. kolovoza. Zatim se na moru susreo s „Tegetthoffom“. Obje su posade zajedno na “Tegetthoffu” proslavile rođendan cara Franje Josipa, 18. kolovoza. „Isbjorn“ je potom krenuo na jug, a Admiral Tegetthoff na sjever.

No, putovanje nije dugo trajalo. Dana 30. kolovoza 1873. godine na poziciji 79° 43' sjeverne zemljopisne širine i 59° 33' istočne zemljopisne dužine, “noštromo“ ili vođa posade Pet Lusina s Cresa prvi je ugledao kopno. Gotovo odmah, u znak poštovanja svome caru, nazvaše ga Fran-Josipovom zemljom ili Zemljom Franje Josipa. To je rezultiralo rastom istraživačke strasti, unatoč skorbutu koji ih je nagrizao, kako bi se upoznali s novootkrivenim kopnom. Tako su organizirali tri istraživačka putovanja po otkrivenom kopnu.

Ovdje se radi o spektakularnom otkriću dosad nepoznatog otočnog arhipelaga sa 191 otokom. Od tada na tom arhipelagu postoji rt Fiume i mnogi drugi nama poznati toponimi. U znanstvenom smislu, ova ekspedicija je preteča istraživanja klimatskih promjena i utjecaja Arktika na ostatak planeta Zemlje.

Već najesen krenuli na prvo od ukupno tri istraživanja. Kada su prvi puta stupili na novootkriveno kopno, kleknuli su i poljubili tlo koje je bilo sastavljeno od snijega, hridina i različitoga pijeska. Ovo se poklopilo sa sviješću kako više neće oslobađati brod od leda, imajući na umu kolike zalihe imaju uz dinamiku ulova, raznih ptica, tuljana ili medvjeda. Na cijelom putovanju ubili su 67 medvjeda, osiguravši tako oko četiri tone mesa, za posadu i pse.

Pored svih nedaća, hladnoća i duge polarne noći, nastojali su ostvariti što više ciljeva ekspedicije. Bilo je toliko hladno da im se sve smrzavalo, pa im se na -28° smrznula rakija i maraskino, a na -38 i konjak. Organizirane su istraživačke ture u vidu putovanja u trajanju od tjedna do skoro mjesec dana. Tako su doprli do tada najsjevernije točke zemaljske kugle 82° 05' sjeverne zemljopisne širine. Na tim istraživačkim putovanjima prešli su preko 800 kilometara ledenoga Arktika na saonicama koje su vukli psi, a često i oni sami.

Unatoč rizicima hladnoće, velikim pokretnim gromadama leda, divljim zvijerima tj. medvjedima, nitko nije poginuo, bilo da se radilo o sreći ili Božjoj volji. Tako su jednom saonice propale u provaliju kada su se natovarene s upregnutim psima s jednim članom ekspedicije zaustavile na izbočini na dubini od deset metara u provaliji. Brzo su otišli po pomoć kako bi spasili sudruga, pse, hranu i knjigu, tj. dnevnik istraživanja. Brzo dođoše, te baciše uže Zaninoviću (čovjeku u rupi), koji polumrtav priveza pse, pa sebe i tako izađe i on kao pravi junak. Drugi čovjek spustio se po užetu i spasio stvari osim sitnica i saonice, te nastaviše dalje bez promjene plana.

Povratak izvlačenjem kroz led

Nakon dvije godine korištenja u ledu zakovanog i nepomičnoga broda kao bazu za istraživanja, ali i opstanak u za čovjekov život nepodnošljivim uvjetima, odlučili su se za povratak. U proljeće 1874. počele su pripreme za napuštanje broda. Hrane nije bilo dovoljno za još jednu zimu, a i zdravlje posade bilo je postalo problemom. Vratili su se svi osim strojara koji je bolovao od tuberkuloze i kad je došao na brod. On je pokopan dostojanstveno u ledu jednog od otoka.

Taj put, tj. probijanje kroz led i bespuće, bilo je izuzetno suočavanje s teškoćama. Hrana i oprema za višemjesečno putovanje ukrcane su u četiri brodska čamca, jedan za hranu i kao spavaonica, a tri za prijevoz. Čamci su po kopnu stavljeni na sanjke i vučeni, a na Tegetthoffu je ostalo mnogo vrijednosti – namirnice, puščani prah, mjerni instrumenti, zoološke, botaničke i mineraloške zbirke, knjižnica od 400 svezaka. Svojom neustrašivošću, odlučnošću i upornošću te žrtvovanjem, oni su prkosili surovim prirodnim poteškoćama.

Za usporedbu norma za boravak na takvim i sličnim područjima je 20 minuta i to u višeslojnom odijelu u koje se može upuhavati i topli zrak, s toplim čizmama, kacigama i bocama kisika i s redovnim obrocima. Imali su bliske susrete sa sjevernim medvjedima i propadanjima u različite rupe u ledu. Na kraju su im zbog nedostatka hrane ginuli psi, a zadnje su morali ostaviti na ledu i ubiti.

Na svakoj brodici podijelili bi se na pola za veslanje i mijenjali se svaka četiri sata. Cilj im je bio da dođu na jugoistok Beretzovog otočja, ispod obala Novaje Zemlje, kako bi od tuda uzeli otprije pripremljenu hranu za povratak. Tako su 16. kolovoza nošeni sjevernjakom ugledali Novaju Zemlju. Kapetan Carlsen, Norvežanin, poznavalac sjevernih mora, zbog čega je kasnije i bio ukrcan na brod, provodio ih je sigurno kroz tjesnace. Nakon gotovo tri mjeseca izuzetno napornog puta i nakon jedne oluje, nakon što se vrijeme smirilo, odjednom ugledaše manju lađu i na njoj dva čovjeka. Nakon toga vidješe i dva veća broda. Veselju nije bilo kraja.

To su bili ruski ribari koji su dojedrili iz Arhangelska i lijepo ih primili, što zbog gostoprimstva, a možda još više zbog njihova herojstva. Bili su dobro ugošćeni, no teško su se privikavali na neke normalne stvari. Tako su saznali da se u Austrougarskoj brinu za njih. Rusi su planirali još loviti jelene i losose i njima napuniti svoje brodove, stoga su ih trebali privoljeti darovima i novcem kako bi se odrekli lova i prevezli ih do Norveške. Tako su ih nakon još dva tjedna opasne plovidbe ruski ribarski brodovi prevezli u najsjeverniju norvešku luku Vardo u koju su uplovili 3. rujna 1874.

Odande su se telegramom javili živi i zdravi što je u cijeloj Carevini izazvalo oduševljenje, a razumljivo je kako je ono bilo najveće u Hrvatskoj. Telegram je glasio: “Strojar Krish je mrtav. Svi ostali članovi posade su dobro. Velika otkrića novih zemalja. Brod je napušten. Morali smo 96 dana putovati sanjkama i čamcima. Posada se pokazala izvrsnom. Obavijestite njihove obitelji.“ Zatim su se uspjeli ukrcati za posljednji poštanski brod “Firmaken“ za Oslo odakle su stigli u Hamburg 22. rujna, pa onda vlakom kući.

Iako kod ovoga pothvata imamo bezbroj zanimljivih detalja kao pouku, ovdje su u pogledu zapovijedanja i vođenja fascinantna dva momenta ili strateške odluke. Prva je ta da su nakon što im je brod zarobljen, bez panike, po planu vršili istraživanja. Druga je odluka zapovjednika kada su se probijali kroz led i studen i kada je shvatio da se nakon dugo vremena “vrte u krug“ te da se nalaze tek nekoliko milja od broda. Zapovjednik uskraćuje tu informaciju, oni se ne vraćaju na brod kako se ljudstvo ne bi opustilo i klonulo, nego on korigira putanju i nastavlja dalje tražeći izlaz, tj. spas.

Poslije ekspedicije

Po dolasku u Europu, za herojske i sretne povratnike u mnogim gradovima kroz koje su prolazili organizirani su svečani dočeci, prijami, banketi i dr. počasti. Došlo je do prave eksplozije novinskih tekstova o njima i dosezima ekspedicije. U čitavoj Monarhiji dočekivani su kao heroji, a bili su nagrađeni i novčano i brojnim priznanjima i odlikovanjima. Po povratku s Arktika dobili su dodatno obrazovanje i bili postavljeni na najistaknutije položaje u jadranskim lukama od Trsta do Dubrovnika, kako bi im se odalo funkcionalno priznanje za zasluge promicanja slave Franje Josipa.

Provedena istraživanja pridonijela su znanosti, posebno o sjevernim morima i krajevima. Karl Weyprecht godinama je objavljivao rezultate znanstvenih istraživanja i magnetskih, astronomskih i meteoroloških opažanja. On je pokrenuo prvi međunarodni projekt za jedinstveno i sinkronizirano mjerenje u polarnim područjima. Zahtijevat će da se buduća istraživanja Arktika obavljaju po međunarodno dogovorenom protokolu. Julius Payer je 1876. godine u Beču objavio knjigu o otkrivanju Zemlje Franje Josipa “Die Österreich-Ungarische Nordpol-Expedition“ izdanu u Beču.

Payerove topografske karte, dopunjene slikovnim prikazima iz raznih perspektiva, uzdužnim i poprečnim presjecima otoka, umjetničkim vedutama i detaljnim opisima geologije, geomorfologije, hidrologije, meteorologije, zoologije i botanike otočja, postavile su nove standarde u znanstvenom istraživanju polarnih krajeva.

Kapetan broda Karlo Weyprecht bio je inicijator i prvoga međunarodnoga projekta sveobuhvatnoga proučavanja meteorologije i geofizike Arktika i Antarktika od 1882. do 1883. godine. U projekt se uključilo 11 zemalja, a 12 mjernih stanica postavljeno je na Arktiku i dvije na Antarktiku, za jedinstveno i sinkronizirano mjerenje prvenstveno meteoroloških pojava polarnih područja. U tom tada najvećem međunarodnom znanstvenom projektu, sudjelovala je i austro-ugarska mornarica s brodom “Pola” (Pula), u kojoj su pola posade i opet bili hrvatski mornari.

Obojica su pri dobivanju zasluženih priznanja uvijek u prvi plan isticali kakvoću svoje posade. Neki su tvrdili kako pomorci s toplog Jadranskog mora neće moći podnijeti tegobe zime i sjevera. Za pomoć pri odabiru pomoraca Weyprecht je prije puta zatražio svog prijatelja, kapetana fregate Heinricha Von Littrowa, tadašnjeg pomorskog inspektora u Rijeci. Njih su dvoje izabrali pomorce tj. mornare, njih dvanaest od 150 prijavljenih.

Karl Weyprecht o razlozima odluke za posadu njegovoga broda tada je govorio: "Oni su zdravi, jaki, duhoviti i što je najvažnije veseli ljudi. Psovat će i moliti, psovati i pjevati, ali će raditi i nikada neće spustiti krila." O hrvatskim pomorcima Julius Payer piše: "Odlikuju ih: bezuvjetna poslušnost, odanost svojim vođama, izdržljivost u teškoćama i odlučnost u opasnostima!" U trenutcima primanja najvećih počasti i priznanja uvijek su spominjali svoje mornare, izražavajući im zahvalnost jer bez njih ne bi bilo ni njihovog svjetskog trijumfa.

Već 1893. godine Petar Kuničić (1862. −1940.) pučki učitelj, pisac, pjesnik, putopisac, prevoditelj, autor stručnih radova i hrvatski rodoljub, napisao je knjigu - Hrvati na ledenom moru, putovanja po sjeveru s hrvatskim mornarima. Knjiga s 58 slika izdana je u nakladi knjižare Lavoslava Hartmana (Kugli i Deutch). Još jednom je tiskana 1908. godine.

Zbog klimatskog zatopljenja, sada je tijekom ljeta otočje Zemlje Franje Josipa dostupno posebnim turističkim brodovima koji mogu ploviti kroz led. Zemlju Franje Josipa još je Sovjetski Savez proglasio svojim teritorijem, a danas pripada Rusiji i zove se službeno “Zemlja Franca-Iosifa“. Veći dio otočja Rusi su proglasili nacionalnim parkom, a na njemu su smjestili i svoje vojne baze. Tako da su današnji stanovnici Zemlje Franje Josipa ruski znanstvenici i vojnici, bijeli medvjedi i tuljani. Organiziraju se obilasci luksuznim kruzerima. Uslijed aktualne geopolitičke situacije, invazije na Ukrajinu, ova krstarenja su odgođena.

Što o izvanrednoj pomorskoj ekspediciji imamo kao javno znanje?

U Austro-Ugarskoj se u ono vrijeme obilno pisalo o ovome pothvatu, kasnije je napisano nekoliko knjiga kojima je ova ekspedicija bila tema ili jedna od tema. Kasnije možemo reći kako u Kraljevini Jugoslaviji, pomorska tradicija, posebno kada je ona povezano s Carevinom, nije bila tema. Tako da baš u ratu imamo knjigu dr. Ivana Esiha Polarni junaci, Hrvati na sjevernom polu. U razdoblju iza Drugog svjetskoga rata ima jedan broj novinskih reportaža o ekspediciji, posebno u stručnoj i literaturi za djecu i mlade. Sada u informatičkom dobu to možemo i pratiti. Tako na internetskim stranicama WorldCat, u pregledu knjiga, rezultat pretrage pokazao je kako su objavljena 22 djela na četiri jezika u 38 izdanja, te kako se knjige čuvaju u 261 knjižnici.

Nakon dugo vremena izdan je pretisak knjige Hrvati na ledenom moru, putovanja po sjeveru s hrvatskim mornarima, nakladnika Dom i svijet u Zagrebu, 1994. godine. Najnoviji pretisak ove vrijedne knjige izašao je 2020. godine u izdanju Ex librisa iz Rijeke i Lions kluba Quarnerioli iz Lovrana, uz financijsku pomoć Primorsko-goranske županije, Turističke zajednice Kvarner i drugih donatora. Ovo izdanje dopunjeno je predgovorom odvjetnika Milorada Stanića, inače i sjajnoga predavača ovoga pothvata, i pogovorom samostalnoga istraživača hrvatske baštine gospodina Miljenka Smokvine. Ovaj pretisak knjige Petra Kuničića dopunjen je i novim grafičkim prilozima, crtežima kartama novootkrivenih krajeva, fotografijama, nacrtima broda te grupnim fotografijama članova ekspedicije.

Ovoga puta uz najnovije izdanje knjige ide i postava izložbe na ovu temu, čiji su autori g. Milorad Stanić i g. Miljenko Smokvina. Izložbe su najčešće organizirane od lokalnoga muzeja i regionalnog Lions kluba. Izložba tako najčešće ide uz promociju spomenutoga knjižnoga izdanja, gotovo uvijek organizirane od lokalnoga muzeja i regionalnog Lions kluba. Postav izložbe sastoji se od 30 ilustracija koje opisuju ekspediciju i pronalazak Zemlje Franje Josipa, makete broda „Admiral Tegetthoff“ u mjerilu 1:40, rad maketara Željka Skomeršića iz Krka i još tridesetak izvornih i vrijednih eksponata, kao npr. spomen kovanice, austrijske kovnice novca.

Kako je zadnji pretisak tek nedavno „reizdan“, dosta su česte promocije ovoga djela, tako da su i ove zanimljive izložbe dosta česte. Ovdje treba konstatirati kako je unatoč većem broju promocija i izložbi, ova tema sjajnoga pomorsko-geografskog pothvata ostala na podnacionalnoj razini. Ovdje nije “kriva“ sama pomorska tema i povezano s tim što su izložbe najčešće na jugu Hrvatske, dakle u litoralnom području. Je li same početne propagatore ove tema “nadrasla“ ili što već drugo, sada je na ovome mjesto teško reći. Treba ipak reći kako je postavljeno i nekoliko spomen ploča u sjećanje na ovaj događaj.

Uglavnom nacionalne institucije do sada nisu pokazale interes za ovu temu, tj. za obilježavanje ovoga događaja, niti davanjem materijalne potpore (knjiga i izložba), kao ni za snažniju institucionalnu komunikacijsku potporu, kako bi ovaj herojski pothvat dohvatio značajnu ulogu u nacionalnome hrvatskom javnom znanju. Treba reći kako ni veleposlanstvo Republike Austrije nije pokazalo poseban interes da se 150 godišnjica njihova povratka značajnije ovjekovječi.

Ovdje se radi primarno o Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture RH, Ministarstvu kulture i medija RH, Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih RH, kao nacionalnim (Vladinim ili izvršnim) institucijama. Kao drugu razinu možemo razlučiti fakultete i učilišta, s naglaskom na pomorske, te srednjoškolske institucije. U svakoj od zemalja iz koje je bio barem jedan sudionik ove ekspedicije, o tome se uči u školama, dok se u Hrvatskoj iz koje bilo pola članova ekspedicije ili svi mornari, o tome ne uči ništa. Za sada niti jedan značajniji muzej nema stalni postav ekspedicije na kojoj je otkrivena Zemlja Franje Josipa, a koji je najznačajniji pomorski pothvat Austro-Ugarske, u čijemu smo sastavu i mi Hrvati i Hrvatska bili.

Ova nevjerojatna priča o istraživačkome porivu, hrabrosti, požrtvovnosti u plemenitom zanosu, zaslužuje biti značajnim mjesto javnoga znanja Hrvatske, Austrije, ali i Europe. Ovo ne muže narušiti ni činjenica kako je Zemlja Franje Josipa sada dio Ruske Federacije. Nedavno je usvojena Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj povijesnoj svijesti, od 17. siječnja 2024. godine. Rijetko koji događaj kao ovaj povezuje povijest Hrvatske i Austrije, a s time opet i Europske unije. Stječe se utisak kako bi o ovome događaju u nekim državama bilo snimljeno već nekoliko filmova, čak i više pojedinačnih priča pomoraca i dugih umjetničkih uradaka. Najmanje što se od nas očekuje jest prenošenje glasa o njihovom postojanju i njihovom radu te učenje iz njihovih spoznaja, a kako bio ovakav događaj bez premca postao neizostavnim dijelom hrvatskoga javnoga znanja.

Časni popis heroja ekspedicije otkrivanja Zemlje Franje Josipa

Zapovjednik putovanja Karlo Weyprecht iz Darmstadta, zapovjednik istraživanja Karlo Payer, prvi časnik broda poručnik Gustav Brosch (28), drugi časnik zastavnik Eduard Orel (31), liječnik dr. Gyula Kepes (25), brodski strojar Otto Krisch (27), ložač Josef Pospischill (22), brodski kuhar Johann Orasch (21), alpinisti lovci i vodiči pasa Johann Haller (22) i Alexander Klotz (38) iz Tirola, Elling Carlsen (53) navigator kroz sjeverna mora, Norvežanin.

Vođa palube (noštromo) Peatar Lusina, 42-godišnjak iz Cresa, stolar Ante Večerina (28) iz Sušačke Drage, Jakov Sušić (26) iz Voloskog, Fran Letiš (22) iz Opatije, Vicko Palmić (32) iz Lovrana, Petar Falešić (27) iz Kraljevice, Juraj Štiglić (24) iz Praputnjaka kod Bakra, Lovro Marola (26) iz Rijeke, Josip Latković (27) iz Kožljak -Jesenovika (Učka), Ante Scarpa (Skarpa ili Škarpa?) iz Trsta, Ante Katarinić (26) iz Malog Lošinja, Ante Lukinović (26) iz Pučišća (Brač) i Ante Zaninović (26) iz Svete Nedilje (Hvar).

Darko Marinac

Izvor: hkv.hr