Nedavno je u Zagrebu preminula Lidija Laforest, dizajnerica, slikarica, grafičarka, fotografkinja, Novljanka…Na vijest o njezinoj smrti pokrenulo se sjećanje na obitelj koja je ostavila neizbrisiv trag u Novome, a grad još nije odao priznanje Laforestima niti iskoristio mogućnost da njihovu prebogatu zaostavštinu, oko 15 tisuća negativa, pretoči u novu utemeljenu priču o Novom kao gradu umjetnosti.
Lidija Laforest bila je unuka Franza Thiarda de Laforesta, fotografa koga je profesionalni i životni put vodio od grada do grada duž obale Jadrana dok se krajem 19. stoljeća nije nastanio u Kotoru. Njegov sin Feliks, odabrao je međutim da živi u Herceg Novom u kome je 1926. godine rođena Lidija Laforest, kasnije Čukvas.
Njezin put likovne umjetnice, govorila je, počeo je u Herceg Novom, a 1945. je školovanje nastavila u Zagrebu. Upisala je i završila Obrtnu školu, današnju Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, slikarsko-grafički odsjek, a onda se za upis na Akademiju pripremala u Krizmanovoj privatnoj školi. Diplomirala je 1955. na Akademiji primjenjenih umjetnosti u Zagrebu, a kasnije stekla i zvanje majstora fotografije. Bila je članica ULUPUH-a od kada je završila Akademiju. U Novome, je nakon očeve smrti, u jednom periodu vodila i obiteljsku fotografsku radnju. Sa Stevom Lepetićem priredila je i dizajnirala prvi prospekt u koloru za hercegnovsku Turističku organizaciju, a radila je i za Turističku organizaciju Crne Gore. Zanimljivo je da Lidija uglavnom nije samostalno izlagala. Skromno je objašnjavala da je „Stvaralačka igra i sudjelovanje na skupnim izložbama u dovoljnoj mjeri ispunjavaju“. U razgovoru s Ivanom Mance ovako je definirala znčaj umjetnosti : „Za mene je umjetnost bila potreba mojeg bića, a ako me pitate na široj društvenoj razini zašto nam je umjetnost bitna – zato što nas oplemenjuje.“
Povodom retrospektivne izložbe Lidije Laforest priređene 2013. u zagrebačkoj galeriji „Karas“ Ana Abramović zapisala je: „Njen opus sadržava grafike, crteže, fotografije, kao i primjenjena dizajnerska rješenja, na primjer, serija turističkih brošura i letaka za Boku Kotorsku, a svi radovi u dugogodišnjoj umjetničkoj i dizajnerskoj karijeri jednako oduševljavaju svojim jednostavnim stilom, djetinjim senzibilitetom i nenametljivim humorom u vizualnim rješenjima. Još važnije, čak i letimičan pogled na radove ostavlja dubok dojam upravo zbog profesionalnog svjetonazora kojim je sretno pomirila umjetničku profesiju i potrebu društva za dizajnom i vizualnim identitetom. Njena ležerna sigurnost u vlastitu zadaću otvara nam prostor za suvremeno promišljanje umjetnosti i umjetničkog obrazovanja.“
Priču o Lidiji Laforest zapisao je i Lazar Seferović u knjizi „Znamenite Novljanke“.
Sjetiti se valja i Lidijinoga oca, Feliksa Laforesta, koji je za života u Novome izgradio atelje Laforest, koji i danas stoji na adresa Jova Dabovića 8 i vilu Laforest u kojoj radi gradska Turistička organizacija
Ove i nekretnine koje je Feliks kupio od novske obitelji Prnjat u Njegoševoj, oduzete su obitelji Laforest nakon Drugog svjetskog rata. Za Feliksovog života vraćen im je atelje, a poslije njegove smrti, i vila koju je Lidija potom prodala pa je tu svoj prostor od 1978. godine našla i gradska TO.
Odavno u Novom živi, na žalost još samo ideja, da se osnuje spomen studio „Laforest“ u znak sjećanja na ovu značajnu porodicu ali i kao mjesto na kome bi bile sabrane fotograafije koje su svojevrsna gradska povijest u slikama koju nikako ne bismo smjeli izgubiti niti zaboraviti. Naravno stari Atelje bi trebalo obnoviti i opremiti a za uzvrat bi grad sa Laforestovom zbirkom dobio trajnu vrijednost i bio mjesto za vremeplov kroz Novi u fotografijama.
Podsjećamo i na svjedočenje Steva Lepetića o tome kako je radio atelje Laforest.
-Atelje je bio opremljen najboljom foto tehnikom i opremom za to predratno vrijeme u Crnoj Gori. – Njegov atelje je bio kao da ste negdje u Zagrebu ili Beogradu. Tada su ateljei bili sa staklima na jednom zidu, jer po danu nije bilo struje. Laforest je u Herceg-Novom imao foto-radnju, drogeriju i atelje. To je bila prava fabrika. Mnogo se radilo, bilo nas je uvijek dva do tri šegrta i tri, četiri fotografska pomoćnika. Učiti zanat i raditi u to vrijeme kod Laforesta značilo je biti u središtu vrhunskog poznavanja fotografskog zanata. Laforest je prvi nabavio blic i foto-aparat „Lajku“ prema kome smo svi imali podozrenja zbog njegove male veličine. Tako izgleda prihvatanje svega novog…
Posljednji ispraćaj će biti sutra u 12.55 u krematoriju na Mirogoju, a posmrtni ostaci bit će naknadno pokopani u Kotoru, na gradskom groblju u Škaljarima.