Ambroz Matija Gubec, hrvatski seljak i vođa seljačke bune 1573., pogubljen je 15. veljače 1573. godine u Zagrebu, prije točno 452 godine.
Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska Seljačka buna po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili seljački rat) je buna koja je izbila na susedgradsko-stubičkom vlastelinstvu zbog povećanja rente i terora Franje Tahija, 1573. godine.
Nakon što su se uzalud žalili caru i banu na zlodjela stranih plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze. Tako je jedan od najgorih plemića Franjo Tahi (Tahy) poslao svoje naoružane plaćenike, ali su ih seljaci s oružjem spremno dočekali. Zbog tog otpora Hrvatski sabor je seljake proglasio izdajicama domovine, na što su oni odgovorili sveopćim ustankom protiv feudalnih gospodara.
Za vođu bune izabran je Ambroz Gubec (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Ustanici se nisu samo ograničili na rušenje nepravednog feudalnog poretka negoli su ustrojili program po kojemu su planirali ukinuti vladavinu plemstva te se boriti za stvaranje samostalne seljačke države sa sjedištem u Zagrebu, uspostavljanje seljačke vlade, koja će voditi skrb o porezima i drugim davanjima za obranu domovine od Turaka. Matija Gubec je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregorićem, Andrijom Pasancem, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem digao seljake na ustanak. U noći s 27. na 28.siječnja 1573. godine buna je započela napadom na Cesargrad. Pokret seljaka brzo se proširio, a buna je zahvaćala 60 vlastelinstava na područjima Hrvatske i Slovenije. Ustanici su se podijelili u tri skupine. Prva, pod zapovjedništvom Ilije Gregorića, djelovala je na slovenskom području, druga, pod zapovjedništvom Ivanom Pasancem, na području između Save i Kupe a treća skupina pod zapovjedništvom Matije Gupca, u Hrvatskom zagorju.
Nakon početnih uspjeha feudalna vojska je ubrzo slomila bunu. Gubec je s dijelom ustanika između 29. siječnja i 2. veljače 1573. iz Donje Stubice krenuo prema Zaboku i uspio osvojiti utvrđenu kuriju Šimuna Keglevića, Šabac kraj Krapine. Već 5. veljače 1573. kod Krškog slovenske kmetove predvođene Nikolom Kupinićem rastjerao kapetan žumberačkih uskoka Josip Thurn, a dan kasnije je podban Gašpar Alapić razbio kmetsku vojsku kod Kerestinca te su zatim svladani i ustanički odredi u Planini, Jurkloštru i kod Jastrebarskog.7. veljače ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za napad na ustanike u Zagorju a idućega dana Gregorićeva vojska poražena je u bitci kod Šempetra. Jedino su ostali neporaženi Gupčevi pobunjenici u Hrvatskom zagorju kod Stubičkih Toplica, koje je 9. veljače 1573. napala plemićka vojska pod vodstvom Gašpara Alapića. Iako su seljaci bili loše naoružani i bez konjice pružili su, u odlučnoj bitci, tako žestok otpor, da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć.
U presudnoj bitci protiv plemića pod vodstvom podbana Gašpara Alapića, Gubec je vodio seljačku vojsku od oko 6.000 ljudi. Nakon što su seljaci poraženi, Gubec je uhvaćen i odveden u Zagreb. Prema povjesničaru M. Istvánffyju, Gubec je javno mučen na Trgu svetoga Marka tako što je bio prisiljen nositi krunu od usijanoga željeza (kao ‘seljački kralj’), a zatim ga je mađarski vlastelin Morencz Bahiczy rasčetvorio.
Prije bune Matija Gubec bio je kmet na stubičkome vlastelinstvu Franje Tahija u Hrvatskom zagorju. Prema urbaru iz 1567. godine Gubec se spominje pod imenom Ambroz. U historiografiji se od 1622. godine spominje pod imenom Matija.
‘Nemilosrdan i neumjeren bio je postupak protiv onih, koji su se predali ili bili zarobljeni. Na sve strane po obližnjim stablima i seoskim kućama visjeli su na poprečno spojenim motkama, da ih svatko može vidjeti, a na jednoj vrlo visokoj i razgranatoj divljoj kruški, koja slučajno bijaše izrasla uz vojničku cestu, bijaše o konopcu obješeno šesnaest ili više nesretnih seljaka i izloženo vjetrovima da ih njišu i pticama da ih kljucaju.
Nekima su pak bili odsječeni nos i uši, pa su tako osakaćeni pušteni, da trajno nose sramotnu uspomenu na bunu i bezbožno podizanje mača protiv svojih gospodara. Sam Gubec, zlokobni vođa zločinačke vojske i kako ga sami nazivahu kralj, bio je živ uhvaćen, što je bilo osobito drago plemstvu i njegovim vođama, te doveden u Zagreb. Tu je on, pošto je pred njegovim očima bio pogubljen Andrija Pasanec, njegov zamjenik u vojsci, najprije bio strašno izmrcvaren usijanim kliještima, zatim okrunjen željeznom krunom i to usijanom i najposlije raščetvoren kao razbojnik…’, piše Istvanánffy.
Jedini koji je iz mađarskih redova u tajnosti oplakao Gupčevu smrt bio je domaršal Jozsef Mladany.
Gubec je danas jedan od hrvatskih nacionalnih simbola i simbol borbe protiv nepravde. On je do današnjeg vremena ostao najveći narodni junak Hrvata. U njegovu čast u Gornjoj Stubici podignut je spomenik Matiji Gubcu autora Augusta Augustinčića. Ivica Krajač, Karlo Metikoš i Miljenko Prohaska autori su prve hrvatske rock-opere Gubec-beg, nazvane upravo po vođi seljačke bune.
Seljačka buna 1573., u trajanju od samo dvanaest dana, ostavila je neizbrisiv trag u hrvatskoj povijesti. Tema seljačke bune Matije Gupca bila je inspirativna mnogim književnicima, pjesnicima, slikarima, kiparima, skladateljima, filmskim redateljima te je jedna od najslavnijih epizoda u hrvatskoj povijesti uopće, simbol vječne borbe malog hrvatskog čovjeka protiv korumpiranih vladajućih struktura i stranaca koji ih podržavaju.
”Gospoda vam izgledaju veliki jer klečite. Ustanite da vidite koliko su mali”, rekao je, prema povijesnim izvorima, Matija Gubec uoči velike Seljačke bune koja se razlila okolicom Stubice prije točno 446 godina. Ta Gupčeva rečenica i danas je vrlo aktualna.
Slaven Letica je 2007. objavio popis povijesnih ličnosti po kojima ime nosi najveći broj ulica i trgova u Hrvatskoj, a najzastupljeniji je Matija Gubec. Tako čak 362 ulice nose ime Matije Gupca, a slijede ga Vladimir Nazor, Stjepan Radić, Josip Jelačić, Ljudevit Gaj, Ante Starčević, August Šenoa, Nikola Tesla, Tin Ujević i Alojzije Stepinac.
Miroslav Landeka, dopredsjednik HKD Napredak