Knjigu o Jovu sam više puta čitao, ali nikad nisam do kraja razumio. Nije mi djelovala realno. Dok nisam pročitao knjigu Olge Brajnović “Ljubavna i ratna odiseja”. Knjiga o njenim roditeljima. Patnja, patnja, patnja. I vjera. I nada. I ljubav. I oprost.
Ovo je nestvarna ljubavna priča hrvatskog novinara I mlade Senjanke. U filmu ovo bi vam djelovalo kao pretjerivanje. Ali, život je kompleksniji od filma.
Dvoje mladih su se u Zagrebu pogledali i zaljubili. Biće to ljubav do kraja života. On piše:
“Zaista ne znam šta se događa sa mnom, ali osjećam da bez nje teško izdržavam svaki slobodan trenutak. Kad sam kraj nje osjećam olakšanje u odnosu na sve poteškoće koje me pritišću.”
Ana, iako u ljubavnom zanosu, racionalno razmišlja:
“Intiucija mi je govorila da ću sav taj ideal koji nosim u sebi moći naći u Luki. Razum i srce su našli ravnotežu. Konačno sam se duboko zaljubila, sigurna da neću pogriješiti”.
Dolazi Drugi svjetski rat. Smrt, nesreće, razaranja.
Partizani Luku, iako nije kriv, vode na strijeljanje. On im oprašta. U dnevniku piše:
“Ako me ubiju, možda će to činiti s najboljim namjerama, misleći da je to čin pravde? No, bili to uistinu bila pravda? Kome sam učinio zlo? Kome sam želio zlo? Oprostiti. Oprostiti svima. I onima koji čine nepravdu I onima koji su nepravdom izazvali ovaj kaos”.
U posljednjem trenutku, kao nekad Dostojevskog, izvlače ga iz grupe koja će biti strijeljana. O smrti Luka razmišlja hladnokrvno i bez straha.
Kraj je rata. Da u onom opštem metežu ne bi bio strijeljan, kao dva njegova brata, Luka, teška srca, odlazi u inostranstvo. Ana se ne usuđuje jer ima četvoromjesečnu kćerku. Ona insistira da on ide, da se spasi. Računaju da će rastanak trajati najviše nekolko mjeseci, dok se situacija u zemlji ne smiri.Trajao je 12 godina.
Ana sa kćerkicom teško živi u poslijeratnom Zagrebu. Ali, ima i dobrih ljudi koji ih krišom pomažu. U najtežim situacijama ljudi su najbolji. Ili najgori. Špijuna i poltrona kol'ko hoćeš. Nevjerovatna je njena principijelnost. Ko nije zaposlen, ne dobija bonove za hranu. Uprkos tome Ana odbija mjesto učiteljice. Ne može djecu učiti protiv Boga. Prihvata teže i manje plaćeno mjesto u fabrici. Na drugoj strani Luka se takođe čvrsto drži svojih principa. Neće da bude urednik ustaških novina. Drži se novinarske etike. Ne bavi se politikom, bavi se novinarstvom. I naravno, zbog toga i on ima problema.
“Međutim, pokazaću ovima koji  samo znaju organizirati političke orgije, da se s malo žrtve, može pošteno raditi u ovom području novinarstva. To je, da budem iskren, moja jedina želja”.
Nije ni čudo što je mnogo kasnije Luka u Španiji napisao udžbenik novinarske etike. Prvi takav na španskom jeziku. Etika je so novinarstva. Bez etike nema novinarstva, ostaje propaganda. Na žalost, i danas to mnoge kolege ne shvataju.
Luka shvata da čovjek može uništiti i našu planetu Zemlju. Nakon atomske bombe bačene na Hirošimu, duboko zabrinut piše:
“Možda naše pokolenje preživi užase ovog novog oružja zaštićeno prolongiranim mirom koji će doći. Ali, kakva crna budućnost čeka nadolazeći naraštaj? Morat će naučiti povijesne lekcije kako bi odagnao najveće zlo. Iako je teško znati hoće li to moći napraviti, hoće li to znati napraviti i iznad svega, hoće li to uopće napraviti?”
Kakve mudre, iskrene, proročke riječi.  I to u trenucima lične nesreće i sijaset problema.
Na poziv Lukine porodice Ana sa kćerkom odlazi za Kotor i tu živi, u siromaštvu, ali okružena velikom ljubavlju muževljeve familije. Prerušeni agenti predstavljaju se da su Lukini prijatelji, ne bi li od nje saznali njegovu adresu i iskamčili kritiku komunističke vlasti. Ani instinkt pomaže da ne napravi kobnu grešku.
Piše Luki sa puno ljubavi i topline:
“Moje misli se ne odvajaju od tebe i naše kćerke. Dok znam da dišete, i da ste moji da se ne smanjuje vasa ljubav prema meni, mislim da ne smijem tražiti ništa više. Kad dođu trenuci nestrpljivosti, pognem glavu pred Bogom i čekam”.
Ana je uporna da dobije pasoš od jugoslovenskih vlasti. Nekako joj uspjeva. I nakon 12 godina ponovo su zajedno. Na željezničkoj stanici u  Minhenu Luka suprugu i kćerku čeka sa buketom od 12 ruža. Začudo, kontrolišu vulkan emocija. Susret su proživjeli “sa elegancijom i dubokom emocijom”, sjeća se ona. Za razliku od prijateljice gospođe Strobl, koja od uzbuđenja pada u nesvijest.
Na kraju, ipak, hepiend. Kao u priči o Jovu. Nepravedno bi bilo drugačije.
Ovaj osvrt neću završiti Šekspirom „Mi smo bogovima kao muve nestašnim dječacima. Ubijaju nas radi zabave“. Bilo bi to nepoštovanje Lukine i Anine neizmjerne ljubavi prema Bogu. Ovom knjigom zbunili su mene ateistu i za korak približili vjeri u Stvoritelja.
Jer nakon svega ostaje vjera, nada i ljubav. Al, najvažnija je ljubav.

Dragan Popadić