Nedavno je u izdanju ,,Pobjede” pojavila se izuzetno značajna i dragocjena knjiga: ,,Priče i legende sa Lovćena ” koju je priredio Božidar Proročić, književnik i publicista. Vrijedan izdavački poduhvat ,,Pobjede” zaslužuje poštovanje i pažnju u očuvanju crnogorske kulturne baštine. Gotovo da nema putopisca, botaničara, geografa ili običnog stranca kojeg je put nanio ovim prostorima, koji je u prošlosti posjetio Crnu Goru a da nije izašao na Lovćen i divio se njegovoj nestvarnoj ljepoti. Kada se u vrelim ljetnjim danima nađete u hladovini stoljetnjih bukovih aluga, napijete se hladne vode s nekih od lovćenskih izvora, a pogled s vrhova ove čarobne planine vas ostavlja bez daha, poželite da tamo ostanete što duže i da uživate u čarima netaknute prirode crnogorskog Olimpa. Tako je bilo još od vremena kada su prvi pastiri koristili prostore Lovćena i njegove podgorine, prvo kao katune za ispašu svojih stada, kasnije kao trajne naseobine, pa sve do današnjih dana kada brojni turisti prosto hrle u zagrljaj ove planine. Međutim, Lovćen krije i onu drugu, nepredvidljivu stranu. To je planina đe može da se usred bijela dana smrači, da za samo nekoliko minuta tmurni i prijeteći oblaci prekriju plavo nebo, a munje i gromovi započnu svoju stravičnu igru na planinipa se čovjeku uvuče strah u kosti da prosto ne zna ni đe se nalazi, ni što da radi. Ista stvarje i zimi kada se „ubiju“ vjetrovi pa se sniježna vijavica i mećava udruže protiv čovjeka i on se za tren oka nađe izgubljen u prostoru i vremenu i, nerijetko, strada.
Razumljivo je da stanovnici ovih prostora u prošlosti nijesu umjeli da objasne pojedina dešavanja u prirodi pa su često pribjegavali da nekim višim, natprirodnim silama ili bićima pripisuju određene radnje i na taj način nađu opravdanje za ono što se dešava. Zbog toga je ova planina bila idealno mjesto za nastanak velikog broja legendi, ali i priča koje se svojim sadržajem miješaju s legendama. Priče najčešće govore o nekom običnom čovjeku, ali su njegovi postupci nesvakidašnji, neobični i ponekad prevazilaze granice ljudskih mogućnosti. Zbog toga su one zanimljive, interesantne za slušaoce i čitaoce i lako se pamte. Ponekad je teško povući granicu između onoga što je realno, što se stvarno dogodilo i onoga što se moglo dogoditi i plod je stvaralačke mašte autora. Zato je priređivač zbirke „Legende i priče sa Lovćena“ dao zbirci ovaj naziv jer često dolazi do preplitanja motiva koji su karakteristični i za jednu i drugu književnu vrstu. Upravo taj prelazak iz realnog u nešto nerealno i natprirodno je i prelazak iz priče u legendu. Najpogodniji oblik za stvaranje legende je uvođenje mitskih i natprirodnih bića u tok radnje. To su najčešće vile, zbog svojih magijskih moći, ali tu su i zmajevi, morske sirene, đavoli, more i vjedogonje, ljudi rođeni ukošuljici...
Da bi priča ili legenda mogla opstati i prenositi se s generacije na generaciju, ona je morala biti zanimljiva, nesvakidašnja, interesantna i pomalo mistična. Tokom vremena priče su dorađivane, uljepšavane, prilagođavane vremenu i predjelu na kojem su nastale i na kojem su pričane, ali je fabula priče ostajala ista. Jedan dio ovih priča i legendi zabilježili su razni hroničari, jedan dio i danas živi kod starijih pamtiša, a jedan dio je, nažalost, trajno zaboravljen. Zato je aktivnost Božidara Proročića i njegovih saradnika na sakupljanju i objedinjavanju legendi i priča sa Lovćena od neprocjenjivog značaja za njihov opstanak. Veliki broj legendi i priča sa Lovćena vezan je za vile. Ono što je zajedničko za sve njih je da su vile opisane onako kako ih i mi danas zamišljamo: izuzetne ljepote, s dugim i zlatnim kosama koje se presijavaju na mjesečini, obično nastanjuju neobična mjesta kao što su planinski vrhovi, nedostupne pećine i kupaju se u bistrim izvorima koje po potrebi otvaraju i zatvaraju i koriste samo za sebe. Po narodnom predanju vile obično pomažu ljudima u nevolji što je slučaj i u većini legendi sa Lovćena. Vila spašava crnogorskog vojnika od sigurne smrti u borbi za odbranu Lovćena 1916. godine (Gorska vila sa Štirovnika i crnogorski vojnik), izbavlja pastira s Pipoljevca od sigurne smrti u olujnoj noći, pomaže ljudima čistog srca da pronađu ljekovito bilje kako bi izliječili bolesne (Vila Planinka i čarobne moći biljke raskovnik). Za razliku od bajki, gdje su vile oličenje dobrote, u legendama sa Lovćena vile su prikazane i u drugom svijetlu. One su često ljubomorne na tuđu ljepotu. Ljubomoru vila srijećemo u jednoj od najljepših legendi ove zbirke Jezero ispod Jezerskog vrha, kao i u Legendi o vili Pima s Malog Bostura. Ponekad su sebične i ne dozvoljavaju drugima da koriste ono što smatraju svojim privilegijama (Legenda o nastanku izvora Soko, Legenda o osam grčkih majstora i Vilinim gredama). Bajke pretežno imaju srećne završetke, dok su legende mnogo realnije, često s tragičnim krajem i prikazom realnosti nemoguće ljubavi između vila i ljudi (Legenda o Vilinoj pećini i Markovom kamenu). Kao i u bajkama i u legendama i pričama postoji borba između dobra i zla. Iako dobro obično pobjeđuje kao u pričama Žanjevdoljska priča o sniježnicama, Legenda o katunu Vuči do – Njeguški, Priča o Đevojačkom mostu, Krstaška lavina Pava Ljesara i drugim, postoje i legende i priče u kojima zlo odnosi prevagu nad dobrom. Jedna od takvih priča je Mletački klesar Franko i Vališta. Iako je Franko čitavi život vrijedno i časno radio, dopao je ropstva i nikad više nije vidio svoju porodicu. U ropstvu je došao do spoznaje da mu je ropstvo donijelo slobodne misli, ali i smrt. Tu je i priča o smrti šestogodišnje djevojčice u Legendi o nastanku Njeguške Trešnje, zatim Legenda o lovćenskom zvončiću i imenu Zlatarice, Đevojački do i druge. U ovim i sličnim pričama duše onih koji stradaju kasnije se javljaju kao zaštitnice porodica, katuna i sela, upozoravaju na opasnosti koje prijete ili predskazuju što će se dogoditi. Posebno su zanimljive legende o nastanku imena pojedinih toponima jer gotovo da nema mjesta na ovom lokalitetu koji nema specifičnu priču o nastanku njegovog imena. Pošto na Lovćenu postoji veći broj izvora, bez kojih život ne bi bio moguć, interesantne su priče o načinu njihovog „nastanka“.
Jedan od najizdašnijih izvora na području Lovćena, Dobra voda s Koložunja, otkrivena je tako što se jednom mještaninu u snu pojavio đed koji mu je kazao đe će naći izvor. Izvori su vezani za kupanje vila, a izvor Soko je nastao zahvaljujući sokolovima koji su svojim pištanjem osujetili vile da na vrijeme, prije izlaska sunca, zatvore izvor. Navešću još nekoliko toponima za koje sam siguran da će čitaocima biti zanimljivo da otkriju kako su nastala njihova imena: (Krstac, Vrba, Đevojački most, Vješala, Ledinac (Njeguši), Rujiški vrh, Svatovska trpeza, Soldatska pećina, Rogovi Živanovića, Turčinov grob, Zlatarice, Vuči do, Đevojački do i drugi). Među narodnim vjerovanjima i ubjeđenjima značajno mjesto zauzima kletva. To nije nimalo slučajno, ako se zna da je riječ (kletva) Svetog Petra Cetinjskog imala veći uticaj u narodu nego bilo koji pisani zakonski akt toga vremena. Zbog teškog načina života, pojedinci su znali da prokunu nekoga, a nerijetko se dešavalo da se te kletve obistine. Takav je slučaj prikazan u legendi Đevojački do, a i Mara Kokotova je zbog pogibije dva sina na jednom izvoru, a da bi izbjegla dalja stradanja, bila prinuđena da zatrpa izvor i prokune svakoga ko bi pokušao da ga ponovo otvori. Veći dio legendi i priča vezan je za samu planinu Lovćen i selo Njeguše, ali postoji jedna cjelina priča koja je posvećena Poborima, Majinama i Brajićima, naseljima koja pripadaju podgorini Lovćena, a koja su u svojoj istoriji bila neraskidivo povezana s Crnom Gorom. Ove priče su karakteristične po tome što više govore o običnim ljudima koji su prikazani u neobičnim situacijama. Do izražaja dolazi njihova hrabrost i snalažljivost, ali i značaj zadate riječi. Svojom ljepotom izdvaja se Priča o tri hrasta Svetog Petra Cetinjskog, dok se u pričama Ploča – mjesto od pravde Pobora, Maina i Brajića i Legendi o toponimu Rogovi Živanovića opisuje način života, zabavljanja pastira, ali i svađe, sukobi, pomirenja i dogovori. Iako je knjiga „Legende i priče sa Lovćena“ po lokalitetu vezana za Lovćen i njegovu okolinu, ona daleko prevazilazi lokalni značaj. Mnoge od ovih priča i legendi imaju univerzalno značenje i žive nezavisno od vremena i prostora đe su nastale. Knjiga je namijenjena svima, od onih najmlađih kod kojih će rasplamsati maštu i uvesti ih u čudesni svijet književnosti do univerzitetskih profesora kojima može poslužiti za neka svoja proučavanja i dalja istraživanja ove tematike. Smatram da će legende i priče iz ove zbirke, svojom zanimljivošću, sažetošću, izborom tema i načinom pripovijedanja, naći čitaoce među svim ljubiteljima priče i pričanja, jer legende, upravo, i predstavljaju ono što je vrijedno da se o njemu priča.
Prof. Veljko Đukanović