Kamen, kao simbol postojanosti, onaj koji je vječan, stabilan, težak i hladan. Još od najranijih vremena ljudi su ga koristili za gradnju, dok su ga skulptori koristili da ovjekovječe scene, događaje, mitove i ljude.
Skulptori su radili u različitim materijalima (tvrdim i mekim). Interesantno je da meke materijale (poput gline) modeliraju, i tu predmet zapravo grade a ne „klešu“ kao što je slučaj s tvrdim materijalima (kamen, drvo i slonovača); dok skulpture od metala izlijevaju ili se njihovi dijelovi vare. Također imamo i primjer reljefne skulpture koje su bile česte na zidovima zgrada, te upravo takve skulpture „izranjaju“ iz svoje pozadine.
Jedan od najzastupljenijih vrsta kamena je svakako mermer, koji se koristio još od perioda antičke Grčke pa ostao u upotrebi sve do danas. Mermer nastaje ponovnom kristalizacijom krečnjaka, a ono što je karakteristično za njega (kao skulptorski materijal) je da je veoma tvrd i da je stvarati iz (od) njega fizički veoma naporan posao, premda skulptori koji ga koriste često iskazuju zadovoljstvo zbog rada u takvom materijalu, a ne napor. Ipak, ako uzmemo u obzir da je izuzetno težak za oblikovanje, onda razumijemo i zašto su prve skulpture (statue) više bile stilizirane nego prikazivane realistički.
Ipak, o njegovoj širokoj upotrebi govori nam činjenica da je upotrebljavan od perioda Antike, pa sve do danas, i da su neke od najznačajnijih likovnih izraza prikazane upravo u mermeru. I u suvremenom dobu upotreba alata je ista kao i u renesansnom periodu; koriste se ravna i rebrasta dleta, bušilice za brazde i rupe, čekići i turpije. Do renesanse, često su skulptori bojili skulpture, međutim boja nije mogla da odoli zubu vremena; dok je kasnijim skulptorima bilo interesantnije da prikažu glatkoću i hladnoću mermera baš takvu kakva i zapravo jeste.
Gledati sam proces stvaranja, kako se iz kamenog bloka stvara odnosno „oslobađa“ figura jedna je od interesantnijih stvari. Jedan takav primjer je „Rob se budi“ (1519-1520.) nedovršeni rad Mikelanđela. Ako mislimo o Mikelanđelu kao jednom od najznačajnijih skulptora, suglasni smo da je on kao glavno sredstvo izražavanja pronašao u nagom ljudskom tijelu, onakvom kakvo je načinjeno od Boga, i takve je stvarao ne samo na svojim slikama, već i skulpturama. Danas svjedočimo ljepoti Davida (1501-1504.), Bogorodice s djetetom (1504.), Pijete (1499.), Zarobljenog Atlasa (1519-1530) i drugih... ali ne smijemo zaboraviti da je svoje uporište i inspiraciju pronašao u antici, koja mu je bila polazna točka njegovog stvaralaštva (a naročito Laookonova grupa koja je pronađena oko 1506. godine).
Kuros i Kora, također izrađivani od mermera, predstavljali su nagu mušku (kuros) i žensku obučenu figuru (kora), te prikazi grčkih boginja i bogova, kao i razne mitske scene, ovjekovječili su grčki skulptori, odražavajući svoju zadivljenost ljudskom figurom. Također su radili i u bronzi, te kako se nisu uspjele sačuvati svi originali iz antičkog perioda česte su bile rimske kopije koje su rađene u mermeru (poput „Diskobolosa“ ili Bacač diska).
Kako i sam Hegel navodi, umjetnost je svoj najveći procvat doživjela upravo u antici, kojoj se na početku i na kraju svi vraćaju, crpe iz nje i inspirira ih. Mikelanđelo se navodi kao primjer najvećeg skulptora u povijesti umjetnosti, onaj koji je zapravo svoju strast ispoljavao u kamenu, odnosno u mermeru, te danas svjedočimo remek djelima koje je „oslobodio“ iz mermernog kamenog bloka. On nije poštovan samo zbog savršene završne obrade mermera, već i naglašene psihološke interpretacije. Također, postoji anegdota da je toliko realistično prikazao Mojsija u mermeru (pokazujući još jednom izvanrednu skulptorsku vještinu), da ga je udario štapom i uzviknuo „Progovori Mojsije!“. Njegov rad inspirirao je mnoge umjetnike za dalje stvaralaštvo, a između ostalog njegove mermerne skulpture i Miloša Crnjanskog koji je napisao djelo „Knjiga o Mikelanđelu“.
Rimski period pored kopija antičkih skulptura sa sobom nosi vjerodostojnost portreta koji se ogleda u izradama bista (poput biste starca izrađene u mermeru koja se danas nalazi u muzeju u Ostiji). Mnogi imperatori i vojskovođe ovjekovječeni su u mermeru.
„Zanos Sv. Tereze“ (1645-1652.) predstavlja jedan od najmoćnijih izraza baroknog Rima, a zaista je fascinantno kako je Bernini uspio da draperije anđela i izgužvanu odjeću Tereze napravi od mermera.
Pored njega neke od najljepših skulptura svakako su „Kupidon i Psiha“ (1783-1793) talijanskog kipara Antonia Kanove, gdje se da primijetiti glatka i bijela završna obrada, koja je bila svojstvena skulpturama neoklasicizma.
Hans Arp i njegove skulpture a naročito „Ljudska konkrecija“, inspirirane oblicima koji se mogu naći u prirodi, ali zahvaljujući umjetnikovoj imaginaciji, preplićući san i stvarnost skulpture rađene u mermeru dobivaju nadrealističku notu.
Nabrajati sve umjetnike i djela koji su stvarali u mermeru bio bi posve dugačak i vjerojatno nikad konačan posao, što govori o širokoj upotrebi ovog materijala. Danas ga nalazimo i u enterijeru, gdje možemo primijetiti njegovu glatkoću, bjelinu ali i hladnoću.
Stoga, dovodimo do zaključka da su umjetnici, a naročito Mikelanđelo, vrlo uspješno uspjeli da prenesu ljudske karakteristike i osjećanja, da ih isklešu od mermera, te je i kamen dobio nešto ljudsko, jednako kao što ljudi vjekovima dobivaju osobine kamena.
Marija Saičić
Literatura:
- Meri Holingsvort, Umetnost u istoriji sveta, EVRO-GIUNTI, Beograd, 2006.
- Umetnost Velika ilustrovana enciklopedija, Endrju Grejam-Dikson, Mladinska knjiga, Beograd, 2015.
- Mikelanđelo: 1475-1564, Gilles Neret (Edicija Pečat umjetnosti/ Daily Press, Podgorica), 2007.
Ova emisija je realizirana uz financijsku potporu Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore
