Predavanje o hrvatskom povjesničaru i političaru  Konstantinu Kosti Vojnoviću, u organizaciji HNV –a, održano je sinoć u Domu kulture ,, Josip Marković” u Donjoj Lastvi. Predstavljači su  bili  dr. sc. Stipe Kljaić i dr. sc. Vladimir Lončarević.

Dr. sc. Vladimir Lončarević nas je na samom početku podsjetio na životni put Vojnovića, koji je bio pravnik, jedan od vođa Hrvatskog narodnog preporoda u austrijskoj Dalmaciji.  Podsjeća da je bio zastupnik Kotora 1864. i 1872. godine. Zalagao se za sjedinjenje Dalmacije i Boke sa sjevernom Hrvatskom u jedinstvenu hrvatsku državu u sklopu Monarhije. Na poziv Strossmayera odlazi u Zagreb gdje od 1874. godine sudjeluje kao profesor Pravnoga fakulteta u organizaciji novoosnovanog Zagrebačkog sveučilišta. 

„Kosta Vojnović pripadao je tzv. preporodnoj generaciji Dalmatinskih Hrvata, kojemu su uz već spomenutog Pavlinovića pripadali Miho Klaić, Natko Nodilo, Šime Ljubić i drugi, a koja se borila za političko sjedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom. Vojnović je smatrao da se mora dogoditi i duhovno sjedinjenje, koje je jednako važno, pa je stoga svoju „storia patria“ u rujnu 1860. godine u „La voce dalmatica“ pretvorio u članak „O potrebi osnivanja katedre za domovinsku povijest“ u gimnazijama u  Splitu, Zadru i Dubrovniku, koji je, kako piše, preduvjet za „građanski preporod Dalmacije“. Vojnović se protivio tvrdnji Nikole Tomassea da su Hrvati spavali dvanaest stoljeća, dokazujući da je hrvatska politička svijest živa unatoč činjenici da nacionalne slobode nije bilo,  jer je Banska Hrvatska sačuvala tradicionalne institucije i tradicije hrvatskoga naroda, kojemu i Dalmatinci i u to doba većinom pripadaju. Kada kažemo da je V. pripadao preporodnom naraštaju dalm. Hrvata, tada je to svakako po svom političkom opredjeljenju. U pismu od 24. lipnja 1871. biskupu Strossmayeru, kojemu je bio prijatelj i suradnik, piše: „(ako sam) Vi znate da sam ja po rodu Srb, po politici sam Hrvat, a po vjeri katolik“. Bila je to formula njegova identiteta, po kojoj je živio sav život. Vojnović je jasno znao da povijesno pitanje narodne slobode i jedinstva nije samo političko nego i vjersko pitanje. Veliki borac za „slobodu zlatnu“ bijaše još veći borac za „krst časni“, kako je govorio. U jednom pismu biskupu Strossmayeru godine 1874. on kaže: „Nije dosta da budemo složni u političkome, nego još u kršćanskom načelu.“. Drugim riječima, jasno je shvaćao i znao da bez duhovne, moralne preobrazbe tadašnjega hrvatskoga društva sama sloboda neće donijeti željeni napredak“- rekao je o Vojnoviću dr. sc. Vladimir Lončarević. Ističe značaj vjere za Vojnovića te kako se zauzimao za katolički vjeronauk u javnim školama ta za osnutak katedre kršćanske filozofije na sveučilištu:“On vjeru vidi lijekom i za političke sukobe jer, smatra, ljudi koji se vode vjerskim načelima samim time rade na smanjenju suprotnosti među ljudima i narodima, a to znači i na sprječavanju sukoba. Kao katolik, Vojnović je dakako bio velik protivnik materijalizma, liberalizma i skepticizma. U jednome govoru, koji je, kako sam kaže, držao „za ljubav hrvatskoj mladeži“ u Hrvatskome domu 1878. godine, a koji je pod naslovom „Kako korifeji revolucije sude Voltairea i kako Voltaire sama sebe sudi“ prenesen u Katoličkom listu, Vojnović, ustvrdivši da Europa još pati od religioznih zadjevica, Hrvatsku apostrofira rijetkom zemljom „najšire građanske snošljivosti“. A razlog tomu treba tražiti u tome što, smatra on, još nije podlegla zabludama materijalizma i bezboštva“. Kao što gospodin Lončarević i ističe, vrijednosti kao što su vjera, obitelj, poštenje i domovina – temeljne su pak vrijednosti kojima se Vojnović  vodio u svom javnom radu i privatnom životu i za koje je smatrao da se njima treba voditi svaki razborit čovjek u prosvjećivanju naroda i borbi za slobodu.

„Po  temama kojima se Vojnić bavio, to su bile partikularne, nacionalne teme, ali univerzalne. Nije bio zaokupljen samo svojim vlastitim narodom, već je ulazio u sve teme svoga vremena“ – rekao je dr. sc. Stipe Kljaić te  istakao da je Vojnić „sve radio na slavu Božju i korist Hrvatske“. Podsjećajući na Vojnićevo  zalaganje za   uvođenje hrvatskoga jezika u javni život, govori da se kod Vojnića nikada nisu vidjeli tragovi netolerancije, kada je i  talijanski jezik u pitanju. Samim tim se vide jedna otvorenost svijetu i realan pristup. Također govori i o nesebičnosti Vojnića, koji je  često radio i na vlastitu štetu te je  gospodin Kljaić napisao i nadasve interesantan osvrt, u kojem, između ostalog piše: „Ondašnja politička kultura je odisala manje ili više još uvijek klasičnim shvaćanjem, pod utjecajem kršćanstva koje je relativiziralo ovozemaljski život, stari su shvaćali opasnost politike koja je uvijek bila igra moći za ljudski karakter i za zajednicu. Povijesni razvoj zapadne civilizacije se može opisati iz perspektive vlasti i politike kao borba protiv samovolje, odnosno hrvanje s neograničenom moći, za vlast koja će biti ograničena zakonima i pravom, koju će obvezivati neko objektivno mjerilo izvan subjekata vladajućih i podanika. Ulazak u politiku je bio dobrim dijelom odraz velikog idealizma, značio je mali ili nikakav dobitak, ali zato veliki rizik, prije svega gubitak imovine i dragocjenog vremena, a ponekad i stagnaciju u društvenom napredovanju uz gubitak određenih profesionalnih položaja ako bi se svrstalo uz oporbeni blok. Vojnović je ulagao svoj vlastiti imetak stečen odvjetničkim radom u političku djelatnost kao i mnogi drugi suvremenici bilo da su ga stekli vlastitim radom ili nasljedstvom. U vrijeme kad je sudjelovanje u političkom i javnom životu stvar društvenoga prestiža, a ne stvar obožavanja moći i gomilanja novca i bogatstva, bogaćenja putem politike, kao ilustracija razine političke korupcije, valja napomenuti da Vojnovićeva Narodna stranka nije imala nijedno zajedničko stranačko tijelo, osim stranačkoga lista i jedinstvenoga kluba u Saboru… Ugledavao se u dubrovačku povjesnicu videći u njoj uzor jedne autentične slike kršćanske republike. Stvaralački i pokretački duh staroga Dubrovnika izvirao je iz njegova unutarnjeg bića koji se usklađivao i nadahnjivao na nepomućenim kršćanskim principima. Vojnovićeva mašta nostalgično ga je gledala je kao izgubljeni ideal koji bi mogao poslužiti za nov preporod kršćanskog političkog idealizma. Dubrovačku republiku je istraživao iz svojih pravnih i povijesnih pobuda kao solidan primjer kako su kršćani usavršili neku političku zajednicu. Upozorio je na harmoničnu ravnotežu duhovne i svjetovne vlasti koja je opstojala u kršćanskoj državi, za koju je toliko prepoznatljivi savez oltara i prijestolja kojeg je pak razvrgnula revolucija“.

Dr. sc. Vladimir Lončarević nas je podsjetio i na  riječi koje je kćerka Koste Vojnovića Gena,  napisala nakon njegove  smrti: „…bijaše pravedan, ponizan, milosrdan, vjeran, koji praštaše neprijateljima“.

Dr. sc. Stipe Kljaić se osvrnuo na povijesne činjenice, koje možda nisu svima poznate te u nastavku možete pročitati nešto više o liku i djelu K. Vojnovića.

Među prisutnima  događaju su   nazočili i generalna konzulica Generalnog konzulata RH u Kotoru Jasminka Lončarević, predsjednik HNV –a Zvonimir Deković, kao i  predsjednik HGI –ja Adrijan Vuksanović.