Jezik je kao živa rijeka koja neprestano mijenja oblik, izliva se iz korita, presušuje. I nikad se ne zna kakav može biti za par godina, niti kada će nestati. - poruka je Ane Slavić, sudionice projekta "Hrvatski jezik i susreti jezičke kulture na online platformi", u "otvorenom pismu" upućenom mladima diljem svijeta.
Projekt "Hrvatski jezik i susreti jezičke kulture na online platformi " se realizira uz suglasnost Ministarstva prosvjete Crne Gore i Zavoda za školstvo, a uz financijsku potporu Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava Crne Gore.
Realizacija projekta se odvija putem on-line edukacije sa ciljem unaprijeđivanja učenja i razvoja hrvatskog jezika, kao i upoznavanje bogatstva različitosti jezika i nacionalnih kultura na području Crne Gore.
U sklopu obilježavanja Međunarodnog dana tolerancije, dana koji nas podsjeća na poštivanje i uvažavanje drugačijih od nas, na njegovanje i očuvanje svoje tradicije i bogatstva koje ona nosi, sudionici projekta su pripremili emisiju o hrvatskom jeziku.
Poezijom i prozom, mladi sudionici projekta, otvarajući vrata tolerancije uvode nas u igre različitosti i posjećaju na važnost njegovanja materinskog jezika i očuvanja svoga identiteta.

Igre različitosti

Crna Gora mala znamenita,
uz razne jezičke kulture stamenita.

Na svim jezicima nacionalnosti mnogih,
mi pričamo i pjevamo,
jer nema igara boljih.

Dok se zajedno moru divimo,
osmijehe svih nacija “uhvatimo”.

Razlika ima
i poklanjamo ih svima
a kulturu našu darujemo
dalekim krajevima.

Njegujmo i čuvajmo svoj nacionalni identitet kroz jezik, kulturu i tradiciju - poručuju nam sudionici projekta, koji su tijekom 6 mjeseci izučavali hrvatski jezik i bogatstvo jezičke kulture Crne Gore, kroz edukativne interaktivne sadržaje, kreativna stvaranja i nova poznanstva.
"Ako odete iz svoje zemlje, na dom će vas podsjećati porodica, praznici koje ste zajedno slavili i - maternji jezik. Ali, iako riječi koje ste tokom odrastanja naučili ne možete zaboraviti, postaće sve teže i teže koristiti se njima. A danas, nažalost, i ne morate da se odselite da biste prestali da se koristite svojim jezikom, jer sve su učestaliji strani izrazi i fraze.
Često se u društvu smatra da uvođenje stranih riječi u naš govor pokazuje visoko obrazovanje pa i intelektualnu nadmoć. Znate li kako su vaši preci govorili? Da li bez riječnika znate značenje riječi penina, dišperan, kantat?
Ponajviše smo otvorili vrata engleskim riječima i dopustili da nas preplave. A kada se konačno desi da nas tuđe riječi preplave, šta će biti sa nama - ako skroz izbrišemo naš jezik?  Ponos je znati i govoriti jezikom svojih predaka.
Jezik je bogatstvo svake države, svaki na svoj način predivan i pjevljiv. Ne možemo naučiti da poštujemo druge, ako ne poštujemo prvo sebe. Nadam se da ćete jednog dana vi svoju djecu učiti važnosti jezika, jer poznavanje rađa poštovanje i ljubav. A dobro je voljeti najmoćnije oružje koje posjedujemo!
Od davnina su ljudi imali potrebu za razmjenom emocija i doživljaja koje su u početku fizički pokazivali sve dok nijesu stvorili svoje, ispostaviće se, najubojitije oružje¸– jezik.
“Jezik je hranitelj naroda. Dokle god živi jezik, dokle ga ljubimo i počitujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo ga, umnožavamo i ukrašavamo, dotle živi i narod: može se među sobom razumijevati i umno sajedinjavati, ne preliva se u drugi, ne propada.” - govorio je Vuk Stefanović Karadžić.

Jezik ne predstavlja samo sredstvo za izražavanje, već je i sastavni dio kulture svakog čovjeka, kao i naroda. Danas mnogi poznaju i govore više jezika, a to znanje je veliko bogatstvo. Djeca se od malena podučavaju maternjem jeziku koji je svakom pojedincu najtečniji i mila mu je uspomena na dom.
“Ako pričaš s’čovjekom na jeziku koji on razumije, to odlazi u njegovu glavu. Ako pričaš s’ čovjekom na njegovom jeziku, to odlazi u njegovo srce.”- učio nas je Nelsona Mendele.
Osim stručnjaka koji se njime bave profesionalno, svako od nas u životu uči kako da koristi jezik. Ne toliko često da bi razgovarao sa strancima ili ukućanima, već kako bi predstavio i izrazio sebe. I ako se sposobnost  govora dobija rođenjem, nekada i cijeli život nije dovoljan da bi se njome istinski ovladalo.
“Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči ćutati", rekao je Ernest Hemingvej.
Vremenom su ljudi otkrili veliku moć jezika i počeli su manipulisali njime. Nerijetko se jezik koristi kao sredstvo za ostvarenje sebičnih ciljeva, a  poznati su mnogobrojni slučajevi u istoriji kada su veliki neprijatelji naroda bili vrsni retoričari.
 “S jezika  kapaju i med i otrov.”Kirzijska je poslovica.
 “Zapamtite: od svih rana, neizlječive su samo one koje zadaje jezik, pogled, podsmijeh i prezir.”  Onora De Balzak.
Nasuprot ovome, jezik se koristi i izražavanje ljepote. Ljudi mogu i da žive od pisanja, jer nikada neće nestati ljudska potreba za neostvarenom iskrenošću i savršentsvom izraza.
“Riječi su, naravno, najmoćniji lijek koji je čovječanstvo koristilo.”-  Radjard Kipling.
Govor privlači pažnju, ali kvalitet osobe se ogleda u njenim djelima.

Vladimir Nazor

O JEZIKU

O njemu, da! O čarobnome vrelu,

Što davno ključa iz šikare naše

I snagu svoju razmaho je cijelu

Kada ga stijenje i glib zatrpaše!

On zvuči i psiče, teče gradu i k selu,

Kroz zlato njiva, zelenilo paše;

Na vatru nalik lije svjetlost vrelu

U sve nam sude, čuture i čaše.

Ne znamo da l’ smo gradili mi njega,

Il on je nama svoju dušu dao. –

A sada, nov kad mulj i suša prijeti

U ovom lomu i gaženju svega

Još nikad Hrvat nije bolje znao

Da mu je s njime živjet i umrijeti.

O hrvatskome jeziku

Izvor: INSTITUT ZA HRVATSKI JEZIK I JEZIKOSLOVLJE

Hrvatski je slavenski jezik, zapadnojužnoslavenske podskupine u slavenskoj grani indoeuropske jezične porodice koji se kao i ostali slavenski jezici razvio iz praslavenskoga. Hrvatskim se kao materinskim jezikom služi više od 5,5 milijuna ljudi. Službenim je jezikom u Republici Hrvatskoj i jednim od službenih jezika u Bosni i Hercegovini, a njime se služe i pripadnici hrvatske etničke i jezične manjine u Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Madžarskoj, Austriji, Slovačkoj, Italiji te u drugim državama u kojima žive pripadnici hrvatske jezične zajednice.

Hrvatski jezik obuhvaća standardni, odnosno književni jezik te sve narodne govore kojima se služe Hrvati. Dijalektima čakavskoga i kajkavskoga narječja govore samo Hrvati, dok se štokavskim narječjem uz Hrvate služe i Bošnjaci, Srbi i Crnogorci. Od štokavskih dijalekata arhaičnim šćakavskim (tzv. slavonskim) govore samo Hrvati, novoštokavskim ikavskim i ijekavsko-šćakavskim Hrvati i Bošnjaci, a novoštokavskim ijekavskim Hrvati na više terena i na širem dubrovačkome području, ali i drugi južnoslavenski narodi. Hrvati u Gradišću (Austrija, Mađarska, Slovačka) služe se uglavnom dijalektima čakavskoga, rjeđe štokavskoga i kajkavskog narječja, Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise štokavskim narječjem, a Hrvati Krašovani u Rumunjskoj služe se jednim torlačkim dijalektom. Svi ti dijalekti pripadaju srednjojužnoslavenskom dijasistemu slavenske jezične grane.

Hrvatska pisana jezična baština svoje početke bilježi već krajem XI. stoljeća. Najstariji su hrvatski tekstovi pisani svojevrsnom mješavinom hrvatske inačice crkvenoslavenskog jezika i arhaične čakavštine te isključivo glagoljicom. Od XII. stoljeća Hrvati razvijaju vlastitu inačicu ćiriličnoga pisma koja se najčešće naziva bosančicom, a od XIV. stoljeća sve se češće počinju koristiti i latiničkim pismom. Utjecaj hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga jezika postupno slabi nakon XIV. stoljeća, a osobito nakon provale Turaka u XV. st., kada se na povijesnome hrvatskom prostoru razvijaju pokrajinske pismenosti na pojedinim dijalektima svih triju hrvatskih narječja. U XVI. i XVII. st. hrvatska čakavska i osobito štokavska književnost dosežu europsku literarnu razinu.

Temelji standardizacije današnjega hrvatskoga jezika uglavnom su učvršćeni krajem XIX. stoljeća. Snažna nastojanja na unifikaciji hrvatskoga i srpskog jezika koja su slijedila u XX. stoljeću i svoj vrhunac dosegla tzv. Novosadskim dogovorom iz god. 1954. nisu stoga imala presudnoga utjecaja na razvoj hrvatskoga standardnog jezika. Osim toga, posljedice toga "dogovora" poništene su god. 1967. donošenjem Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.

Osamostaljenje Republike Hrvatske omogućilo je hrvatskomu jeziku samostalan i prirodan jezični razvoj, neovisan o političkim, društvenim i inim pritiscima. Hrvatski je jezik ugrađen u temelje hrvatskoga nacionalnog i jezičnog identiteta, no standardni se jezik međutim ne može nikada dokraja naučiti. Stoga je proučavanje i njegovanje hrvatskoga jezika i njegova standarda osnovna zadaća Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Pripremili:
Ana Slavić
Amina Rizvanović
Marina Bogdanović