Mali uvod u promociju
O čemu pišem u knjizi ?
Na samom početku knjige pišem o mjestu Muo i mještanima, kako su se naselili, kako se mjesto mjenjalo kroz vrijeme, kako je nastao naziv mjesta, čime su se bavili kroz istoriju, zatim broj stanovnika i dr.
Pišem o tradiciji ribanja, o ribarstvu nekada i danas, zatim o fabrici za preradu ribe, o ribarskim zadrugama, neslogom među patrunima, o ribarskim alatima i opremi, o ribarskim postama u prošlosti i danas, o toponimima ( imenima ) ribarskih posta i broju istih. Zanimljive su ribarske priče, naročito najveći ulov palamida (18.05.1890. družina Piera Simovića na Bravov kamen na Ljutoj preko 6000 palombića) i ribari i turci ( tu satiričnu priču napisao je dobrotski župnik Marko Ivanović Moro oko 1785.g. a događa se u Kamenarima)
Ima ki pomena poznatih muljana ? O kome pišem ?
Velikom muzičkom pedagogu Vidi Matijan,
strip crtaču Andriji Mauroviću,
hidrografu prof. dr. Josipu Riđanoviću, Svi volimo svoj rodni kraj,što je normalno, ali ćini mi se da je kod našeg profesora to bilo nekako drugaćije. Iako je imao veliku porodičnu kuću, stepenicama sto pedeset metara poviše mjesta, na obali je izgradio manju, novu, gdje je dolazio sa suprugom. Svake je godine posjećivao svoj zavičaj. Kako je mogao, jednom ili dva puta. Ljeti je često ostajao i po dva mjeseca. Imali su taracu sa koje je koristio svaki slobodan trenutak da bi uživao u ljepoti i čarima mora, u zalasku sunca preko Pestingrada.
Prolazeći tuda često puta sam ga sreo kako se kupa ili sa tarace gleda put mora. Bio je oduševljen kada sam mu kazao da pripremam knjigu (monografiju ) o Mulu, i da bi pisao o kulturi, crkvama, ribanju, pjevanju, običajima, maškarama, Bokeškim noćima, ribarskim večerima... Zamolio sam ga bili mi pomogao. Dao sam mu sav prikupljen materijal da ga na miru proući u Zagrebu. Fotokopirao ga je i kada mi je vraćao bio je presrećan da se neko to sjetio, da je to pravo bogatstvo i da to treba što prije objaviti, obečavši sve što treba, da će mi se naći pri ruci.
Nekoliko ranijih godina, fotoaparatom je slikavao Muo, dio po dio, pa je imao namjeru da sve te slike poveže, u jednu. Tako i ove zadnje godine kada je arivao iz Zagreba, bili smo se dogovorili da da ga ja vozim barkom a on da slikaje. Poslije par dana, kada sam ga posjetio, nešto nije bio u redu sa zdravljem pa sam mu predložio da to ostavimo za drugi put. A profesor kao da je nešto predosjetio, kroz šalu me upitao - hoće li biti tog drugog puta ? Međutim zdravlje mu se nije popravljalo, pa je tog crnog petka 24. srpnja 2009. godine umro na Mulu, poslije kupanja na obali zaliva, na plaži ispred kuće. Simbolično, kao da je birao mjesto smrti. Tu gdje je prije 80.g. rođen. Sahranjen je u porodičnoj grobnici, pored oca i majke, na mjesnom groblju Muo, što mu je bila vječita želja da počiva u miru Božjem u svom rodnom mjestu.Kako je u svom življenju, tako je i u smrti ostao čvrsto vezan sa Bokom Kotorskom.
O Leonidu Simonutiju i njegovim maketama „ Kotor na dlanu „
O konzulu Iliji Ramadanoviću, i orizu svarenom đusto „al dente“
O kompozitoru Antunu Kopitoviću, koji je slavu stekao u dalekoj Argentini,
O humanisti Matu Maroviću,
O urarskoj tradiciji porodice Homen, četri generacije
O Vjeku Šubertu, osnivaču i pokretaču OFK Muo;
O profesoru Nikoli Latkoviću, fudbalskom zanesenjaku;
O Franu Simoviću, profesoru fakulteta na Rijeci i autoru prvih nautičkih tablica,
O kapetanu Đuru Paskoviću znamenitom pomorcu Argentine.
Ima li kakvih komičnih prića
U knjizi su pomenuti i neki škerci, prije svih Anto Marović Čiča, pa šušteru Milo Petović, Ćićo i Filip Janković i Ivo Marović.
Muljani su poznati po krnevalima, ima li njihoa pomena ?
Što se tiće KRNEVALA zanimljiva je prića o muljanskim crnačkim brigadama, koju mi je ispričao otac Mario, učesnik istih.
1936. godine, Italija napada i zauzima Abisiniju. U jeku tog rata maskirani crnci iz Mula, kotorskog gradskog predgrađa, napadaju i zauzimaju Kotor.To je sigurno bila najbolja maska na svim dotadašnjim krnevalima.
Namazani garbunom, kao afrikanska vojska, crnci krenuli su u osvajanje Kotora. Komandant napadačke vojske bio je Lugando ( Milo Vujošević ). Na čelu Narodne kotorske odbrane bio je vojskovođa Karampana ( Artur Muck ), a pukovnik Dragomanović bio je pravi komandir grada.
Pomoću drva i kartona, produžili su barke i maskirali ih kao vojne brodove, razarače, a na bicikle su postavili krila i to su im bili avioni. Znači pravi napad na utvrđeni Kotor, i sa kopna i sa mora. Jednu braceru su pretvorili u veliki transportni brod pun crnih vojnika.
Ugledavši napadače, kako se iskrcavaju sa broda pukovnik momentalno zatvara Gradska vrata i šalje žandarme na bedeme, da brane grad. Poslije napada artiljerije, uslijedilo je pentranje, skalama uz bedeme. Skale su bile prislonjene na zidine. A napadači se penju uz skale kao gušteri.
Lugando predaje notu vojskovođi Karampani da se grad preda, koju ovaj nije htio priznati. Po zidinama grada se vodila borba. Bilo je puškaranje, ručne bombe (petarde ). U neko doba Karampana, poslije savjetovanja sa pukovnikom, poziva Luganda, kroz puškarnicu na ulaznim vratima, da mu je slobodno da uđe u grad, ali samo sa malim zadržavanjem, i kako bi vojnici došli, tako i da napuste grad. Lugando daje riječ da razaranja grada neće biti, da ljudskih žrtava isto neće biti, da ih počaste kako dolikuje pravim domaćinima i da će poslije dvije ure napustiti grad. Kada su se kapije grada otvorile afrikanci ulaze u grad, na Trg od oružja. Tu u vojne porcije dobijaju po kobasicu i dva kuvana jaja, a zatim kreću u provod po kafanama. Poslije dvije ure, kako su i obećali, pijani napuštaju Kotor.
Sve ovo je bilo interesantno, Jugoslovenskim oficirima, koji pažljivo gledajući što se događa, među sobom u male šapuču: „ ovo je šala, ali izgleda da ovima nije treba da puno vježbaju, da bi zaratili „ !
U to doba Kotor je bio poslije Zadra, drugi grad u Dalmaciji po zabavama, zato su ga i nazivali „ Cattaro figliale di Zara „.
Što još ima zanimljivo ?
Iz lista „Boka“ prenosim dvije zanimljive priče o avanturisti Antonu Kitiću, njegovom rekordu u biciklizmu, relaciju Kotor, Cetinje, preko Njeguša i povratak preko Budve i Grblja u Kotor. Druga avantura mu je bila osvajanje Viline pećine na brdu Pestingrad poviše Kotora.
Bolesti su harale primorjem u XVIII i XIX stoljeću, kako se to odrazilo na Muo ?
Zanimljiv će vam biti i dopis o velikoj epidemiji kolere koja je harala Mulom od jula mjeseca 1855 godine do 12. oktobra iste godine. Podatke za ovo pisanje koristio sam iz „Saopćenja“ koja je izdala dr.med.univ.mr.dr.sc. Desanka Marija Stoša Balić, specijalist ftizeolog – pulmolog, prof. francuskog i italijanskog jezika i književnosti.
Jesu li se muljani bavili kakvim sportom ?
OFK „Muo“ nastao krajem 1968.god. odmah prve godine bio prvak kotorskog podsaveza, ušao u Drugu ligu, tu su igrali sve najbolje crnogorske ekipe osim Budućnosti i Sutjeske koje su se mjenjale u Prvoj. Zajedno sa Mulom igrali su Bokelj, Arsenal, Lovćen, Rudar i ostali. Naši mladići igrali su jednu sezonu, dvije utakmice pobjedili, šest igrali nerješeno, bili zadnji na tabeli i više nikad nisu zaigrali skupa.
O plivaču i vaterpolisti Đorđu Perišiću;
O košarkašu Ivu Petoviću;
Kakvi su bili glumci ?
Tu je i sječanje na amatersko dramsko pozorište sa predstavama „ Ljubav na mjesečini“ i „Beograd nekad i sad „ pa. zanimljivosti iz bliže i dalje prošlosti našeg malog mista.
Muljani su poznati kao pobožni ljudi, kako se to odrazilo na izgradnju crkve ?
U mjestu se nalaze i četiri sakralna spomenika od velike istoriske vrijednosti iz različitih epoha:
- Prva je crkva sv. Kuzme i Damjana i sv. Elizabete, podignuta 13.03.1261.god. na uzvisini, otprilike 300 m. udaljena od mora.
- Druga je mala crkva podignuta na imanju porodice Vrakijen. Na mjestu koje se zove Marovo, nalaze se ostaci te crkve posvećene sv. Pavlu. Ona u stvari predstavlja porodićnu Kapelu te familije.
- 1864. god. napravili su muljani veliku reprezentativnu crkvu Pomoćnice kršćana, sa tri oltara. Smještena na preglednom mjestu, odakle se pruža prekrasni vidik na Kotor i Dobrotu. Četrdeset stepenica koje idu iz dva pravca u dva luka od mora pa naviše, sastaju se u polukrugu pred crkvom i podsječaju na sklopljrne ruke u molitvi.
- I četvrta crkva, odnosno crkvica, kapelica bl. Gracije podignuta 1888. god. na mjestu kućice gdje je 27.11.1438.god. naš svetac bl. Gracija ugledao svjetlo dana.
Ribarske poste i toponimi
Vjerno su dati i opisani ( ucrtani ) toponimi Mula.
Brodovi i pomorstvo Mula
Dat je osvrt o brodovima i pomorstvu Mula, o regrutovanju mornara u francusku ratnu mornaricu, zatim o brodovlasnicima Mula.
Općina Muo
O Općini Muo, koja je bila samostalna od 1809. godine do 1945. godine i imena svih njenih predsjednika.
Običaji i tradicija Mula dati su kroz prikaz:
Proslave bl. Gracije iz Mula.
Blagoslov mora, Rusalje, dan ribarskog zavjeta. Poslije velike procesije, koja je obuhvatila cijelo mjesto, od Prčanjske do Škaljarske granice, vračali su se u crkvu Pomoćnice krščana. Po očitanom Evanđelju sveštenik se spuštao na obalu, da bi blagoslovio more, potapajući tri puta križ u more i moleći Boga za obilan ulov ribe. Uz obalu su vezane sve barke sa mrežama i ribarskim alatima. Malo je poznato da su krajem sedamnaestog vijeka i Muljani, poput Peraštana organizovali takmičenje u gađanju kokota.
Poslije završene ceremonije oko blagoslova mora, ribari su vezivali kokota za pajuo od barke i postavljali ga na more, udaljenog sto pedeset metara. Sa obale su ga gađali štucem (puškom) stojeći, klečeći ili štucom prislonjenim na vile. Nakon takmičenja odlazilo se u Malu Rijeku, na kraju mjesta prema Prčanju. Tu su svi odrasli muškarci na čelu sa pobjednikom, koji je morao častiti vino, proslavljali praznik, a uz kokota peklo se i jagnje na ražnju.
„Gađanje kokota potvrđuje stari običaj prinošenja žrtve i vjerovanja u moć kokota. U ovoj muljanskoj priči kokot je bio predstavljen kao inicijator svih ribarskih nedaća. Gađanje se odvijalo tokom osamnaestog i devetnaestog vijeka, da bi se zanimljiva stvar desila nekoliko godina pred prvi rat. I te, kao i prethodnih godina, poslije završenih crkvenih obreda počelo je gađanje kokota. Potrajalo je dugo, za puškom su se izmjenili skoro svi mještani, već su im “crijeva poćela krčati od gladi”, a kokot se i dalje ponosno šepurio na pajulu. Otisnula se barka od obale, skinuli su kokota s pajula, usmrtili ga, očerupali, oprali i zajedno sa janjetom dali na pečenje. Što se zapravo dogodilo ? Muljani poznati kao miran i miroljubiv narod, nikada u istoriji nikoga nisu ubili, što se kaže ni mrava nisu zgazili. Poćeli su se buniti zašto kokota ubiti ? Dolazi do sve većih podjela među mještanima, jedni su da se i dalje gađa kokot, drugi su protiv. Dogodilo se da je više bilo protivnika ubijanja kokota pa ga zato niko nije ni pogodio. Sljedeće godine predsjednik muljanske općine, uz malo negodovanje, donio je odluku da se nedužni kokot više ne gađa. Tako je i ovome došao kraj, poslije više od dviije stotine godina".
Fabrika namještaja na Mulu
Muo je imao i fabriku namještaja na Peluzici, u poslijeratno vrijeme jedinu takvu ozbiljnu fabriku u Crnoj Gori. Iz te fabrike opremani su svi poslijeratni crnogorski hoteli,
Pjevanje
Na kraju, za veliko finale, kao krunu svih dešavanja na Mulu ostavio sam hor, HPD „ Zvonimir „ iako sastavljen od samih amatera, uglavnom ribara i radnika, po mnogima je bio najbolji hor u kraljevini Jugoslaviji. 1938. godine je proslavio pedesetogodišnjicu uspješnog rada, do rata radio normalno, nekoliko pjevača je poginulo u ratu, poslije rata sve su se manje sastajali i pjevali, jedino ih je mjesno groblje vezivalo kada bi neko od pjevača umro.
Filip Vujošević i Nikola Gregović su sedamdesetih godina pokušali obnoviti hor, formirati klapu i mandolinski orkestar, međutim sve to je bilo kratkog vjeka. Poslije nekoliko nastupa kroz Boku i u Podgorici na raznim akademijama kulturno umjetničko društvo je prestalo da radi !
Na kraju su i neki prilozi
I već kada sam pomislio da je kraj pomenuo bi još nekoliko priloga
- Pravilnik HPD „ Zvonimir „ Muo iz 1899. godine
- O istorijatu proslava Bokeljskih noći
- Pisma opštinske uprave Muo ministarstvu u vezi puta
- Iz Naše Boke, nesloge među patrunima
- Mala Ilkova škola o postama, ribarstvu i ribarskim alatima
- Etnologija Mula, po pisanju Š. Kulišića
Tekst: Ilko Marović