Čini mi se sanjam:

- hodam, tako Trgom sv. Nikole, uppps, pardon Pravoslavnim trgom u Kotoru i odem na rakijicu u Srpski palac ili Vladičanski dom koji je krajem 19. stoljeća, piše u nedavno nagrađenoj knjizi "Otac Momo", izgradila srpska kotorska gospoda, a danas je eto glazbena škola.

Potom obiđem još nekoliko sličnih srpskijeh kuća iz tog vremena, pa se vratim na Pravoslavni trg do najstarije srpske bogomolje u Kotoru crkvice sv. Luke ne bi li se pred ikonom sv. Barbare, koja su tu slučajno našla, pomolila za svoju i njihovu zdravu pamet.

Potom shvatim da je crkva sv. Nikole, iako iz 20. stoljeća, nazvana tako jer je najčešća srpska slava upravo taj zaštitnik djece i pomoraca a i stojimo na zgarištu koje je spalio štošta pa i činjenicu da je na tom mjestu, u ona davna vremena, tu stajao dominikanski samostan, a kasnije na glavnim gradskim vratima kočoperio se mletački lav kojeg su 1945. uredno zamijenili i nedavno obnovili dražesnim jugoslavenskim grbom.

Potom čujem kako su braća iz Perasta pronašli kip na hridi, škrpjelu ili stijeni pa je jedan ozdravio i tu su Mlečani sagradili otok, danas svetište koje je zasigurno prvo trebalo biti pravoslavna crkva, no eto nekim čudom preokrenulo se.

A u toj peraškoj ljepoti kočopere se naše kuće, u Kotoru naši palaci, dok je najvažnije ipak od svega otići u Miholjsku Prevlaku i kako kaže voditelj Kamberizma u tv emisiji Kotor, 2021.: Ovo mora vidit što više ljudi, odite naučit o kulturi ovog kraja gdje najsnažniji dojam ostavlja krstionica koju upravo završavaju. …

Posebni trenutci novog naraštaja djece – ističe na kraju oduševljeni Zadranin vjerojatno ne znajući što gazi ovom lagano razigranom, turističkom emisijom kojoj je pretpostavljam cilj privući što više turista bez obzira na provjerenost činjenica koje iznosi.

To što su najljepši dragulji Kotora jedva spomenuti, preskočeni ili stidljivo istaknuti i što je potpis SPC u Crnoj Gori vidljiv svakomu tko išta zna o Bokokotorskom zaljevu i što je ovo još jedan podmukli bratski pokušaj brisanja autohtone hrvatske kulture i to najjačom olovkom ispisano hrvatskom rukom neinformiranog, naivnog i nespretnog autora koji je imao mentorstvo Turističke zajednice Kotor, nije nam se za čuditi.

Kulturizam je srpska emisija slične namjere no puno bolja, temeljitija i u njoj ćete u sličnom uratku svakako više čuti o otoku Gospe od Škrpjela ili pak katedrali sv. Tripuna iz 1166. Jer, oni čitaju pa iščitano uklapaju u svoju priču kojom svaki dan jedna ulica dobije novo slovo i novo ime. Tako, se ulica sv. Amfilohija i popa Mome križaju tik pred Pravoslavni trgom. I tako, sanjam:

- dok hodam po Boki punoj srpskih starina tražim knjigu iz 21. st. koja bi me p(r)ovela po Zaljevu no ne mogu takvu naći! Ima Šantićeva Nevjesta Jadrana, ima Velimirovićev traktat o srpskoj Boki, ima priča o ubijenim monasima na Prevlaci, ima i našeg mora, naših kuća, naše Mornarice, naše zemlje, ima o  dobrom ocu Momi, ima o svemu no o hrvatskom kodu Boke u crnogorskoj Crnoj Gori ni slova. Je li Crna Gora u Crnoj Gori? Gdje stanuje danas? I zašto Njegoš plače? I gdje je tu Boka, Bokelji? Putuju ili su otputovali? Skončali kao Viktori Vida, oslijepili kao Čižek? Budi me horda tenkova. Onih iz 1991. Ne pucaju. Proklinju. Bacaju kletve i krmače straha. Pa kradu.

I opet Cetinje. Kao jež se napuhalo i ne da na sebe! Budim se i pitam:

- kako bih ja prosječnom hrvatskom čitatelju mogla objasnit napisano? Kad on nema gdje pročitat o svojoj kulturi u Zaljevu svetaca i narodu koji opstaje između prkosa i straha. Kad u namjenskom hrvatskom turističkom filmu naputak je otići u manastir na Prevlaci i upoznati kulturu Boke!? Kome izvući uho, otvorit oko, glavu?

Kome viknuti, heeej, Crna Gora je uznik. Cetinje je okruženo mrakom. Hrvati Boke kao autohtoni nositelji europske kulture uokvireni su u kutijicama ustaštva i Bokeštva, ovisno podižu li glavu ili s njom brišu vlastitu zemlju koju sada svim načinima uklapaju u „srpski svet.“ Kako bi vladajući zbrajali i dokazali da je Crna Gora ništa doli ono što od 17. stoljeća neprekidno govore: srpska zemlja, srpski čo'ek, srpska Boka, srpska crkva, srpsko more, a nama da prostite srpska čuna, jer naše pogađate nema.

Sve ono s čime se dični Hrvat Boke mogao ponositi danas nosi tuđe ime. I nisu došli Talibani, nisu došli Afganistanci, već jednom davno došli su Vlasi i zauzeli bokeljske, dalmatinske i bosanske gore. Potom se polako spustili na more. I bila bi to zgodna pjesmica da nije otužna stvarnost pred kojom svi nemoćno stoljećima širimo ruke.

Ako zucneš, neprijatelj si multikulturalnosti, različitosti i mrzitelj si Srba. Ako šutiš, nestaješ. Ako zineš nisi s planeta Boka koja ne pozna naciju, samo umjetnost u svim njezinim bojama i golog čovjeka. Bez obilježja. Esenciju umjetnosti. Čovjeka duha. Duha.

Ako samo otvoriš usta, neprijatelj si braći u Kristu. Mrziš ih dok te oni uče tvojoj povijesti, jer ti je ne poznaš. Ti nisi Ti. Ti si on, oni i dok to ne priznaš razapet si ispod kotorskog gradskog sata na onom stupiću sramote. Dok ne priznaš kako sva ta ljepota, svi otoci, svetišta i sve Gospe, sve mornarice, pomorci i amfore, sve gore i planine, crkve i oltari, imena i slova su njihova svojina.

I dok tako visiš na Trgu od oružja, zazivaš sve svece Zaljeva no ona koja bi Ti pomogla, kažu monasi s otoka Gospe od Žanjica koju su 2001. presveštali  ne može doći jer su je Orebićani okovali pa je tako tamo u lancima drže.

Budim se… Idem na Cetinje. S Cetinja se brani Boka! Branio se i Dubrovnik, no nismo čuli. Da ne bi i danas bili gluhi, vičem: I od braće da je, braćo previše je!