U istoj smo zbirci objavljenih dokumenata (Antun Mayer, II. svezak edicije Kotorski spomenici) u kojoj smo otkrili prvi spomen Strpa od 27. veljače 1336. (hvala Tini Braić što je primijetila kako smo nehotice Strp postarili za deset godina) uočili i tek mjesec i pol dana mlađi spomen Morinja iz 7. travnja 1336. Naime, u dokumentu od 7. travnja 1336. spominju se Miloje Radinović iz Morinja (Milloye Radinouich de Morigne) i njegova kći Jagoda (Iagoda). Dokument donosimo u prijevodu Sanje Perić Gavrančić:

7. travnja 1336.

Sedmoga dana mjeseca travnja. Ja, Miloje Radinović iz Morinja, ustupam i prepuštam svoju kćer imenom Jagoda u službu Mateju Jakanji da mu bez zle namjere vjerno služi u idućih šest godina pod uvjetom da joj za čitavo navedeno vrijeme osigura primjerenu hranu i odjeću te da je, ako pobjegne, može uhvatiti i zavezati bez suda i ikakve rasprave. Provedeno u prisutnosti prisegom potvrđenoga sudca Marina Golije i sudca auditora Srđa Jakanje.

Osim svojevrsnoga „vlasničkoga lista“ oca nad kćeri, što nije bila rijetkost u srednjemu vijeku, a danas je, hvala Bogu, stvar daleke prošlosti, iz dokumenta se razaznaje da je prvi lik imena ovoga bokeljskoga mjestanca bio Morinje (Morigne), što je potvrđeno i u nekim kasnijim dokumentima, te da su isti sudci (Marin Golija i Srđ Jakanja) bili zaduženi za sporove u Strpu i Morinju.

Morinj se spominje i 1407. u zaključku kotorskoga Maloga vijeća u kojemu stoji da treba utamničiti i prisiliti na povrat zemljišta Opatiji svetoga Jurja svakoga Morinjanina koji se nađe u Kotoru, a zadržao je opatijska zemljišta. Nakon oslobođenja Morinja od Osmanlija turski su mlinovi u mjestu dodijeljeni Peraštanima Ivi Buroviću i Niki Vučićeviću. U XIX. stoljeću bilo ih je čak 19, pa je Morinj doslovce grad mlinova, o čemu svjedoči i zarana potvrđeni toponim Ivanovića mlini.

Po podatcima koje iznosi Niko Luković crkva je svetoga Ivana na predjelu Svrčak izgrađena u XIV. stoljeću te se u njoj nekoć obavljao katolički i pravoslavni obred. Sporovi su se katolika i pravoslavaca, kako navodi Špiro Milinović, oko te crkve vodili i u XVIII. stoljeću. Na tu se crkvu danas posvećenu svetomu Jovanu Bogoslovu odnosi predaja po kojoj su Morinjani tijekom epidemije kuge tražili pomoć od gatare, no tomu se usprotivio mjesni svećenik koji je ikonu Presvete Bogorodice iz spomenute crkve odnio na vrelo Svrčak i posvetio vodu iz toga vrela, nakon čega je epidemija kuge zaustavljena, a Bogorodici u spomen Morinjani iznose njezinu ikonu svakoga 15. srpnja. U Morinju se, osim spomenute crkve i pravoslavnih crkava svetoga Save u Donjemu Morinju (izgrađena 1873.) i svetoga Tome u Gornjemu Morinju (obnovljena 1826.), nalazi još katolička crkva svetoga Tripuna koja bi, po mišljenju Zorice Čubrović, mogla potjecati iz razdoblja prije XV. stoljeća (u vrelima se prvi put spominje 1526.), na kojoj su urezani najstariji prikazi jedrenjaka u Boki kotorskoj. U toj se crkvi blagdan svetoga Tripuna slavio 10. studenoga, po rimskome martirologiju, a u njoj se nalazi oltarska pala Gospa s malim Isusom i svetim Ivanom Krstiteljem koja se pripisuje Tripu Kokolji. O samoj se crkvi barem od 1705. brinu Dabovići iz Kostanjice (prvi je među njima, prema dokumentima, bio Staniša).  Budući da se crkva nalazi uz vrelo Sutvara, Zorica Čubrović drži da je njezin prvotni titular bila sveta Barbara. Dodatno to potkrepljuje podatkom da u Morinju postoji običaj varica, tj. varenja žita i svih vrsta variva uoči Varindana, tj. blagdana svete Barbare.

Po predaji se Morinj nekoć nazivao Dobro Selo ili Dragomanović (po istomenome rodu), a današnje je ime navodno dobio jer mu je pučanstvo „pomoreno kugom“.  Predaja nije točna jer se imena Dobro Selo i Dobromanović u vrelima vrlo rijetko spominju i to znatno poslije nego ime Morinj. Miomir Abović izvodi toponim iz kršćanskoga imena Marin, a Niko Luković drži da je naselje prozvano po crkvi Svete Marije. S obzirom na česte odraze Bogorodičina kulta u istočnojadranskoj toponimiji formalno jezično srodne liku Morinj (usp. toponim Sutomore u Spiču, Sutorina < *Sutomorina u Boki kotorskoj) te spomen benediktinske opatije Svete Marije u obližnjemu Risnu, Lukovićevo se mišljenje čini vjerojatnijim. Dakle, Morinj bi se današnjim jezikom mogao prevesti kao Marijino te ime najvjerojatnije duguje negdašnjim posjedima benediktinske opatije posvećene Bogorodici o kojoj su, među ostalima, pisali Pavao Butorac i Marinko Tomasović.

Morinjanima, kao i nedavno Strpljanima, na koncu čestitamo 687. rođendan uz želju da ga dostojanstveno i veselo proslave.

Branimir Bilafer

Sanja Perić Gavrančić

Domagoj Vidović