Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice uputile su pismo javnosti. Zbog njegove obimnosti i želje uredništva da se s njegovim sadržajem upozna što više posjetitelja naše web stranice, u zasebnu cjelinu izdvojili smo, prema našem mišljenju, ključne stavove iznesene u njemu.

Naravno, želja je uredništva Radio Duxa da se čitatelji upoznaju s cijelim tekstom pisma, jer samo tako mogu dobiti potpun uvid u njegove poruke i saznati kontekst u kojemu su tvrdnje izrečene.  

Uredništvo

O nama

Nedavni događaji, istup u crnogorskom Parlamentu g. Adrijana Vuksanovića, zatim Priopćenje Admiralata i Upravnog odbora Bokeljske mornarice objavljeno u dvije verzije i, na kraju, Izjava hrvatskih udruga iz Boke, pokazuju koliko je važna razjedinjenost Hrvata Boke za njihovu opstojnost. Dok drugi opstaju zahvaljujući jedinstvu, mi smo još uvijek tu zahvaljujući podjelama. Da nije tako, da smo, naime, jedinstveni, svi bismo već bili članovi Admiralata ili Upravnog odbora Bokeljske mornarice u Kotoru.

Povijesna zadaća

Kao i prijašnjim generacijama bokeljskih Hrvata, i našoj je sudbini u nasljeđe donijela niz neriješenih pitanja, namijenivši nam očito kreativniju ulogu od pukog reproduciranja poznatoga i davno učinjenoga. Ono što nas stavlja u povoljniji položaj od bilo koje generacije prije je činjenica da, kada je u pitanju očuvanje nacionalnog identiteta, imamo bezrezervnu potporu hrvatske države. To se u Kotoru, vjerojatno s pravom, ne osjeća u mjeri potrebnoj da bi se hrabrije pristupilo nacionalnoj valorizaciji onoga dijela baštine koju se naziva kotorskom, peraškom, dobrotskom, prčanjskom, bokeljskom... Ipak, zanimanje hrvatskih državnih vlasti u posljednje vrijeme za ta pitanja budi nadu u dolazak ljepših dana.

Nepoznavanje povijesti

U Priopćenju su, naime, naveli nekoliko podataka iz novije povijesti BM-a, koji jednostavno rečeno nisu istiniti. Najprije, nije točno da je nakon ukinuća 1807.-1814., BM obnovljena pod nazivom „Plemenito tijelo Bokeljske mornarice“. Naime, nakon ukinuća 1807.-1814., Kotorska mornarica ponovno je uspostavljena 1833., s time da je zadržala samo staleška obilježja, a izgubila vojnu funkciju. Prema tome, nije točna ni tvrdnja da je vojnu funkciju izgubila osnivanjem Plemenitog tijela. Nadalje, nije točno da je ta novoosnovana memorijalna udruga godine 1934. promijenila naziv u „Bokeljska mornarica“ niti da je te godine obnovljena. Statutom iz prosinca 1934. zadržan je dotadašnji naziv „Plemenito tijelo Bokeljske mornarice“, a to  „Plemenito tijelo“ izgubila je 30 godina poslije, statutom iz 1964. Ne može se govoriti ni da je obnovljena, jer se Statut iz 1874., bez obzira na to što ga Carsko-kraljevsko namjesništvo u Zadru nije potvrdilo, primjenjivao sve do donošenja novog statuta 1934.

Nije, također, istinit podatak da je podružnica BM-a u Zagrebu osnovana 1974. Ona je osnovana 1965., kao, uopće, prva podružnica BM-a, sedam godina prije nego u Tivtu i Herceg Novome, s tim da se Tripundan, po drevnim običajima, obilježavao od osnutka zavičajne udruge Bokelja, od 1924.

Hrvatske bratovštine dio su povijesti Bokeljske mornarice

Osim statusa podružnice i naših admirala, dio povijesti BM-a je, ma što mislili u BM u Kotoru, i 94-godišnja tradicija slavljenja Sv. Tripuna u Hrvatskoj prema tradicionalnim obredima, kako su zapisani u povijesnim statutima BM-a. Uostalom, izbor Maloga admirala, njegovo govorenje Loda, plesanje kola sv. Tripuna na svečev spomendan, svečano misno slavlje, prisutnost kotorskog biskupa putem poslanice, prikupljanje lemozine za Kotorsku biskupiju, nastavak slavlja druženjem u župnome dvoru te na kraju, kao završna manifestacija Tripundanskih svečanosti, tradicionalno okupljanje Bokelja na Bokeljskoj večeri, prepoznato je u toj sredini kao iznimna kulturna vrijednost i dobilo status zaštićenoga kulturnog dobra Republike Hrvatske.

Nismo isti

Znaju oni u BM Kotor da nam čine veliku nepravdu i da se izruguju istini kada nasilno izjednačavaju naše bratovštine s tom podružnicom, za koju su prije nepunih dva mjeseca rekli da nikada nisu upoznali nijednoga njezina člana, osim predsjednika, da od nje u osam godina nisu primili ni popis članstva, nijedan zapisnik sa skupštine, nijedno financijsko izvješće ili plan rada, ili bilo koji drugi dokaz o njezinoj aktivnosti. S druge strane, samo zagrebačka bratovština je u posljednjih 20 godina, uz redovito obilježavanje Tripundana, kojemu prisustvuje i do 150 naših članova i održavanje Bokeljske večeri, na kojoj bude više od 250 članova i gostiju te prigodne nastupe našega odreda, realizirala 40-ak kulturnih projekata (izložbi, predavanja, okruglih stolova, izdavanja i predstavljanja knjiga, koncerata i dr.), kojima je hrvatskoj javnosti predstavila kulturnu baštinu Boke, bokeljske autore i druge autore kojima je Boka bila nadahnuće.

Kako su pisali drugi o nama

Bez namjere da otvaramo raspravu o najranijoj povijesti Hrvata, što bi uključivalo i njihovu prisutnost u Boki, smatramo da se razgovor o BM-u i ukupnoj kulturnoj baštini Boke starijih razdoblja treba voditi imajući na umu barem neke autore koji su pisali o Hrvatima u Boki, odnosno o Boki, izravno ili neizravno, u hrvatskom kontekstu: Konstantin Porfirogenet („Od Hrvata koji su došli u Dalmaciju, jedan se dio odvojio i zaposjeo Ilirik/od Drima do Istre i Panoniju/od Jadranskog mora do Panonske nizine“, 10. st.), Nikifor Brijenije („Hrvati i Dukljani, opet odmetnuvši se, pustošahu čitav Ilirik“, 11. st.), Ivan Skilica („Vođe bugarskog ustanka pozvale su u pomoć Mihajla tadašnjeg vladara spomenutih Hrvata, koji je stolovao u Kotoru i Papratni i imao mnogo zemlje pod sobom“, 11. st.), Nikita Honijat alias Nikita Akominat („Stefan Nemanja ne znajući pravu meru, poče osvajati Hrvatsku i sebi prisvajati vlast nad Kotorom“, 12. st.), Pop Dukljanin u svom Ljetopisu („Crvena Hrvatska od polja Dalme/duvanjskog polja do Bambalone/Drača, uključujući Kotor, Bar, Ulcinj...“,12. st.), Theodore Skoutariotes („Nemanja Stjepan tlači i oružjem napada te nastoji Hrvate sebi podvrći i skučiti pod svoju vlast oblast Kotor“, 13. st.), Andrija Dandolo, dužd mletački (Isto kao i pop Dukljanin, 14. st.), Flavije Biondo (Isto kao i Dandolo, 14./15. st.), Evlija Čelebija (opisujući Herceg Novi: „Većina stanovnika su arnautski, bosanski i hrvatski junaci“, 17. st.), Petar Tolstoj („Dalje od Herceg Novoga prema Perastu put vodi između brda naseljenih Hrvatima“, 17. st.), fra Andrija Kačić Miošić („Ej, Kotore gnizdo sokolovo, svijeno na jeli zelenoj, ter pokriva Buku od Kotora kojano je dika od Rvata i junačko srce od junaka“, 18. st.), Petar II. Petrović Njegoš (Vojvoda Draško: „Nego bjehu sebi domamili, domamili pa ih pohvatali, jadnu našu braću sokolove Dalmatince i hrabre Hrvate“, prva polovina 19. st.). 

Naš Grijeh

U takvom metežu, priliku, da s polica srednjovjekovne književnosti uzimaju knjige, iz njih trgaju stranice i zatim izvlače rečenice koje im odgovaraju i putem naklonjenih medija i organizatora raznih „znanstveno-stručnih skupova“ plasiraju u javnost, vidi i sve više pseudoznanstvenika i hobista. Pojavljujući se uglavnom kao ekstenzije ideologijski ekstremno desno usmjerenih povjesničara, nemajući nikakvih znanstvenih ograda i sumnji, svojom agresivnošću i brojnim javnim istupima kod velikog broja današnjih žitelja Boke nesumnjivo uspijevaju promijeniti njezinu sliku prošlosti. Nažalost, u mijenjanju te slike dobrano doprinosimo i mi Hrvati, što Mišlju, što Riječju, što Djelom, a što Propustom. Naš Grijeh, naš Grijeh, naš preveliki Grijeh... 

Ili jesi ili nisi

U takvoj situaciji, svatko od nas bez potrebnih kvalifikacija za ozbiljnu raspravu o povijesnim temama, a tu treba ubrojiti i sve one kojima povijest nije profesionalno usmjerenje, na negiranje dijela povijesti naroda kojemu pripada reagira vođen ili nacionalnim instinktom ili, potiskujući osjećaje, jakim osobnim razlozima. Upravo po tim reakcijama prepoznajemo pojedinca koji se osjeća pripadnikom naroda i onoga koji se izjašnjava pripadnikom toga istoga naroda. Jednostavno rečeno: ili jesi ili nisi! Ne ispitujmo povjesničare, preispitajmo sebe. 

Proglašeno kulturno dobro nije Bokeljska mornarica

U definiciji: „Simbioza ljudskog umijeća, vještine, jezika, govora, korištenja umjetničkih i zanatskih umotvorina, izvođačkih vještina, održavanja tradicionalnih obreda vezanih za kultnu ličnost, mjesto i ambijent“ ne prepoznajemo BM. Bez Sv. Tripuna ona je jedno beživotno (Plemenito) tijelo, pojava koja se nikada nije dogodila u kotorskoj stvarnosti, tvar bez boje, mirisa i okusa. Simbioza koja se spominje mogla je biti bilo što i bilo gdje, a zagonetna sintagma „kultna ličnost“ skriva samo biće kulturnog dobra, njegovo ishodište i sudbinskog suputnika, svoga zaštitnika te ukida dvanaestostoljetni kontinuitet postojanja tradicije. Možda bi se, naime, ako odbacimo vjerovanje i držimo samo povijesnih izvora, mogao zamisliti nastanak BM-a bez Sv. Tripuna, ali nikako ne bi mogao nastavak njezina djelovanja nakon ukinuća Bratovštine kotorskih pomoraca (Kotorske mornarice). Jer, ono što povezuje dvije posve različite udruge, Bratovštinu i Plemenito tijelo, koje su djelovale u različita vremena i imale različite ciljeve i što povezuje stoljeća u jednu cjelinu, dajući joj obilježja kulturološkog fenomena, koji zaslužuje biti dijelom riznice svjetskih kulturnih dobara je – slavljenje Sv. Tripuna.

Nominirano kulturno dobro neće biti Bokeljska mornarica

Posve je, zapravo, nejasno što se nominira za UNESCO-vu listu: organizacija koja ne postoji već 170 godina ili simbioza koja nikada nije ni postojala ili plemenito tijelo koje postoji blizu 160 godina i pod drugim nazivom djeluje i danas ili dvanaestostoljetno slavljenje Sv. Tripuna započeto spontanim plesom kotorskih pomoraca pri dočeku svečeva tijela u Kotor, nastavljeno, najprije, u okviru Bratovštine kotorskih pomoraca, a potom u Plemenitom tijelu Bokeljske mornarice sve do današnje Bokeljske mornarice (bez Plemenitoga tijela). Očito je da i u Rješenju i u nominacijskom dosjeu treba istaknuti vezu između Bratovštine i Bokeljske mornarice. Ona je najuočljivija u Tripundanu, ali postoji i na drugim mjestima.    

Sekularizacija Bokeljske mornarice

Zamjenom svetoga imena svjetovnim općim pojmom, sintagmom posuđenom iz rječnika svakodnevice nesumnjivo se mijenja fizionomija fenomena i time mu oduzima atribute kulturnog dobra. S druge strane, izlazak iz tradicionalnih okvira, pak, otvara nove mogućnosti, pothranjuje maštu te sadašnjim i budućim članovima BM-a daje neograničenu slobodu odlučivanja o stvarima o kojima je povijest već odlučila.

U žarkom nastojanju da se stvore uvjeti da se većinski dio populacije današnje Boke emocionalno veže za BM, posve se zaboravlja na onu manjinu. Što je s njihovim „pravom na identifikaciju“, mogu li oni svojom prihvatiti tu novu tradiciju. Sigurni smo da najmanje četvorica ne mogu. To su oni žitelji Boke od kojih smo u posljednje dvije godine dobili upite mogu li se učlaniti u našu bratovštinu. 

Nacionalni identitet Bokeljske mornarice

Prije nego se o pitanju nacionalnog identiteta BM-a potraže odgovori u praznim stranicama knjiga iz njezina ranog i zrelog srednjovjekovnog razdoblja, trebalo bi odgovoriti na pitanja koja nudi sadašnjost, kao npr.: kako to da je dan danas, nakon toliko stoljeća, živući i stvarajući sve vrijeme uglavnom izvan svoje matične države, hrvatski narod u Boki obrnuto proporcionalno svojoj zastupljenosti u stanovništvu Crne Gore zastupljen u BM-u? Kako to da, unatoč tome što Bokelja ima na svim meridijanima i paralelama svijeta, samo i jedino u Hrvatskoj ima čak pet bratovština, s blizu 800 članova, što je više nego u Boki, koji njeguju tradiciju BM-a? Kako to, ako su za osnivanje i održavanje BM-a, kako se to gotovo u svakoj prilici tvrdi, jednako zaslužni i drugi narodi (Talijani, Austrijanci, Mađari, Srbi, Crnogorci...), u njihovim matičnim državama ne djeluju udruge koje slave tu tradiciju? Kako to da beogradska podružnica, ukinuta 1991., pa obnovljena 2009., kako se nedavno moglo čuti u Kotoru, nema ni članstva ni sadržaja rada? Kako to da je brojnost članova BM-a u matici i pojedinim bokeljskim podružnicama razmjerna brojnosti Hrvata u općinama u kojima djeluju (Tivat – Kotor – Herceg Novi)? Ako je BM oduvijek bila samo bokeljska, ako je to i danas, zašto se odbija vratiti ingerencije kotorskome biskupu koje je imao do 1945., ako se već smatra da prisutnost biskupa u upravi BM-a i Sudu sedmorice te njezin katolički identitet, ne dokazuju hrvatski? I konačno: svatko onaj tko inzistira samo na njezinu katoličkom i bokeljskom identitetu, a osporava nacionalni, neka odgovori na pitanje: iz ruku kojega katoličkoga naroda u Boki je Crna Gora primila BM? Je li iz ruku Talijana, Austrijanaca, Mađara...? I bi li, da nije bilo Hrvata, Crna Gora uopće došla u situaciju da se njezino ime povezuje s dvanaestostoljetnom tradicijom?

Hrvati su jedini narod u svijetu koji baštini Bokeljsku mornaricu

Onoga, pak, trenutka kada su se formirale nacije, Hrvati su se u cijelosti identificirali s tom tradicijom, dok su drugi narodi (katolički i pravoslavni) vezu s njom ostvarili tek zahvaljujući rijetkim svojim pripadnicima, kojima nije smetalo posve drukčije vjersko i/ili nacionalno okruženje da u BM-u prepoznaju „univerzalne vrijednosti“ i identificiraju s njima. Ako, dakle, prihvatimo takvo tumačenje povijesti Boke, imamo dva jedino pouzdana podatka – da su BM od 1054. baštinili katolici, a od 1859. katolici, u daleko najvećem broju Hrvati.

Lakoća kojom se u Priopćenju prelazi preko 160 godina baštinjenja tradicije ukazuje na stav da je za nacionalno određenje bitan trenutak osnivanja BM-a. Budući da se ne zna koji ju je narod početkom 9. stoljeća osnovao te da je tada crkva bila jedinstvena, a Svetac je i tako zajednički, logično je, zaključuju potpisnici Priopćenja, da BM ne pripada nijednom narodu.

Naravno, takvo razmišljanje je posve pogrešno. BM nije postala kulturnim dobrom u trenutku nastanka. Tada je bila samo jedna od mnogih sličnih bratovština. Ona to nije bila ni u trenutku ukinuća. Ugasila se kao i ostale i poput njih bila bi prepuštena zaboravu, o njoj bismo danas govorili koliko, primjerice, i o bratovštini obućara, da nije uskrsnula otjelovljena u obrednim svečanostima posvećenim svome patronu. Tek njezinim nastavkom života u memoriji baštinika postali su vidljivi obrisi profila budućeg nematerijalnog kulturnog dobra. 160-godišnjim „ponovljenjima Svečanosti“, pak, profil je dobio pun izgled. Možemo stoga mirne duše još jedanput zaključiti: da nije bilo Plemenitog tijela, ne bi bilo kulturnog dobra, da nije bilo Hrvata ne bi bilo ni Plemenitog tijela, a to znači: da nije bilo Hrvata BM danas ne bi bila nematerijalno kulturno dobro Crne Gore od nacionalnog značaja niti bi se njezino ime upisalo u nominacijski dosje za uvrštenje na UNESCO-vu listu.

Jesu li baštinici tradicije samo članovi NVO-a

Ekskluzivan položaj, unutar zajednice baštinika, postaje, međutim, upitnim onoga trenutka kada ga se suoči s praksom. Iz današnje prakse održavanja tradicije potječe i pitanje: jesu li baštinici BM-a, samo ona, slovima i brojkom, tri njihova člana koji su sudjelovali u prošlogodišnjem misnom slavlju povodom obilježavanja Karika, najznačajnijeg datuma u povijesti BM-a ili i preostalih tridesetak, koji su te večeri došli čuti prigodnu propovijed peraškog župnika? Odgovor na to pitanje nije teško dati kada znamo da bi se misa za Karike održala i da onih tridesetak drugih nije došlo, isto kao što bi se održala u njihovoj nazočnosti, a  bez one trojice.

Nacionalni sastav današnje Bokeljske mornarice Kotor

Kada navodimo da u današnjoj BM Kotor ima 99% Hrvata, onda želimo reći da ih toliko dolazi iz hrvatskih obitelji. Zato je prijetvorno tvrdnju o nehrvatskom karakteru BM-a potkrepljivati podatkom, kao što se to čini u Priopćenju, da nikada nije bilo izjašnjavanja članova o nacionalnoj pripadnosti. Pa, svi mi ovdje i u Boki, uključujući i čelnike BM-a, poznamo te članove, to su ljudi iz našega okruženja, naši susjedi, kolege s posla, prijatelji, rođaci, znamo tko su im očevi, djedovi...Osjećaju li se, međutim, danas svi oni Hrvatima, naravno, ne znamo. Ako bi se pokazalo da ima onih koji su promijenili ili skrili od svojih očeva naslijeđen identitet, što ne bi bilo ništa čudno za današnje prilike u Boki, to ne bi negiralo njezin hrvatski identitet, nego bi bio jasan pokazatelj da je BM na putu da ga izgubi. To nas, međutim, uvodi u drugu, puno važniju temu od ove, ali s njom uzročno-posljedično povezanu, alarmantno prikazanu u prognozi uglednog profesora iz Kotora, koji već dulje upozorava da Hrvata u Crnoj Gori za 50 godina neće biti. Već danas se te prognoze, nažalost, nekima čine optimističnima.

Ako nije bila, neka bude

Posve neutemeljenom se čini tvrdnja da BM nije hrvatska i da ne može biti zato što to nikada u povijesti nije bila (ispravno bi bilo reći: nije nazvana). Nije bila ni bez biskupa u upravi pa je postala, nije nikada središnju proslavu Sv. Tripuna pomicala na prvu nedjelju nakon svečeva spomendana pa sada pomiče, nikada nisu članovi BM-a prisustvovali misnom slavlju u čast Sv. Save, pa danas prisustvuju, nikada od pravoslavne crkve sv. Nikole nije povorka organizirano odlazila do katedrale sv. Tripuna da bi slušala maloga admirala kako govori Lode pa sada odlazi, nikada se Savindan nije dovodio u vezu s početkom proslave Tripundana pa se sada dovodi. Na koncu, nikada nije bila „simbioza…“ pa sada jest. Mnogo je toga sada, što nije bilo prije. Vidimo, dakle, da i samo djelovanje BM-a pokazuje da povijesno iskustvo nije argument da nešto ne može biti sada, ako takvo nije bilo prije. S time, da se u već izvršenim promjenama očituje uvođenje nove prakse, a slučaju nacionalnog određenja BM-a radi samo o tome da se faktično stanje, koje traje više stoljeća, evidentira u odgovarajućem dokumentu. 

Političko, a ne povijesno pitanje

Saznanje, međutim, da su daleko više nego itko drugi baštinici te tradicije danas u Crnoj Gori organizirani u manjinsku nacionalnu zajednicu, trebalo je biti dovoljan razlog da od povijesne, BM postane politička tema. Promjena karaktera teme, nužno mijenja i sugovornika. Onoga, pak, trenutka kada su legitimni predstavnici toga naroda otvoreno i jasno iskazali interes da BM, uz identitete lokalne zajednice i države u kojoj se nalazi, dobije i identitet naroda koji je to dobro predao u ruke Crnoj Gori, bilo je očito da za stolom s vladinim dužnosnicima, na stolicama dotadašnjih njihovih sugovornika, trebaju zasjesti drugi ljudi, a da je glavna točka dnevnoga reda sastanka s njima - ostvarivanje prava manjinske nacionalne zajednice.

Ako može Crnogorski oro, može i hrvatska Bokeljska mornarica

Dvojbu, je li riječ o tradiciji crnogorskoga naroda ili tek o tradiciji koja postoji u Crnoj Gori, otklanja, kao i u prethodnom slučaju, opis dobra. Da bi se kulturno dobro prikazalo cjelovito, da ne bi bilo nikakve zabune, da ne bi tko pomislio da je riječ o tradiciji nekog drugog naroda koji živi u Crnoj Gori i koji, također, gaji orsku tradiciju, u samom Rješenju o proglašenju kulturnim dobrom navedeno je da je riječ o pjesmi i plesu Crnogoraca. Takva naznaka bila je nužna i logična i trebala bi biti svima prihvatljiva. Teško bi bilo i zamisliti da bi se jedan narod u svojoj matičnoj državi ustručavao nešto nazvati svojim zbog toga da se pripadnici drugih naroda s kojima zajedno živi ne bi ljutili ili da se nekome od njih ne bi uskratilo „pravo da se identificira s tim dobrom“. Ono, međutim, što vrijedi za većinu, trebalo bi vrijediti i za manjinu.   

Zašto je važno nacionalno određenje kulturnog dobra

U percepciji kulturnih vrijednosti jedne zemlje predmnijeva se da su kulturna dobra, kojima se država predstavlja svijetu, baština naroda čija je i država. Ako podudarnost ne postoji, razliku valja istaknuti. Drugim riječima, ako nešto što hrvatska zajednica u Crnoj Gori smatra da pripada njezinu kulturnom nasljeđu nije tako nazvano, bit će percipirano kao kulturna baština naroda čija je i država. Takvom, inače, logičnom zaključku ne bi se imalo što prigovoriti, osim da je – neistinit.

Za kraj

U težnji Admiralata i Upravnog odbora da se BM učini atraktivnom i pripadnicima drugih nacija i konfesija u Boki zamjećujemo konture ne tako daleke budućnosti – Boke bez Hrvata. Budimo realni, Hrvati u Boki i mi iz Boke dugoročno smo gubitnici. I jedni i drugi ćemo se stopiti sa sredinama u kojima živimo, samo što će to značiti njihov nestanak, a naš nastavak življenja po nešto drukčijim, ali ipak svojim običajima. Jednoga dana BM će dobiti drugi i nacionalni i konfesionalni identitet. Jednostavno, kada se promjena bude događala neće nas biti da bismo je mogli spriječiti. Ono što, međutim, mi možemo i što bismo morali učiniti, usprkos velikim otporima iz BM-a, je pobrinuti se da ostane pisani trag da je BM nekada bila i katolička i hrvatska, da se ne dogodi da se našim nestankom izgubi i svaki trag naše milenijske nazočnosti u Boki, da ne bude, kao da nas u Boki nikada nije ni bilo. Proglašenjem BM-a kulturnim dobrom i njegovom nominacijom za UNESCO-vu listu piše se povijest Hrvata u Boki. Bilo bi nedopustivo, neodgovorno prema samima sebi i prema našoj djeci i vrijedno svakog prezira da ne uzmemo olovku u ruke i sami je ne počnemo pisati. Prepuštanjem Admiralatu i Upravnom odboru BM-a da to čini, pristajemo, zapravo, već sada živjeti tuđu povijest.

Nominacija BM-a za UNESCO-vu listu je, stoga, pravi, a vjerojatno i posljednji trenutak da se BM nazove pravim imenom. Ako propustimo rok 31. ožujka 2018., to će značiti da kao narod u tisuću godina obitavanja na prostoru Boke, izgrađujući zajedno s drugim mediteranskim i srednjoeuropskim narodima vrijednosti koje danas nazivamo zapadnoeuropskim, nismo ništa doprinijeli svjetskoj kulturnoj baštini. Gotovo da smo uludo protratili sva ta silna stoljeća.    

Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Zagreb

Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Rijeka

Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Pula

Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Split

Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Dubrovnik