Čudna je Boka. Ćuti i trpi.

Budvanizaciju, urbanizaciju, eksploataciju, manipulaciju i šovinističku eskalaciju i egzaltaciju, što je najviše boli. Jer Boka je sinonim onoga o čemu čovjek oduvijek sanja – pitomo, mirno mjesto gdje se svi osjećaju kao svoji na svome. Riječju, pristojno mjesto za pristojne ljude.

Ukrštanje civilizacija određenom prostoru može donijeti propast ili napredak. Zavisi od osvajača, duha vremena, ćutljive istorije, ali ponajviše od ljudi koji na tom prostoru žive. Boka u vrtlogu vremena nije nestala , a Bokelji su preživjeli. Ali, ko su Bokelji? Oni koji su ovdje rođeni, čiji su preci tu poodavno, ili oni koji su se tu doselili? Ko ima pravo da prisvoji to ponosno ime koje gordo zvuči kroz vjekove? Ja sam to već negdje objavio, Bokelji su oni koji Boki više daju nego što od Boke uzimaju. A uzimaju mnogi. I mnogo. U ovu božansku škrinju zavlače svoje pohlepne ruke i otimaju. A Boka ćuti i trpi.

Boka se može shvatiti samo kao cjelina. U svoj svojoj punoći. Ako gledate samo na dijelove, niste na pravom putu. Neko će reći, Boka je crnogorska, neko srpska, neko, hrvatska, neko mletačka, neko austrijska, neko ilirska. Jer će iz dijelova, iz fragmenata izvlačiti zaključak. Boka je danas, na sreću, dio Crne Gore, gdje će, nadam se , ostati zauvijek. Ali, samo ako je Crna Gora građanska država u kojoj se nacionalne manjine osjećaju sigurno, kao ravnopravni žitelji koji pošteno žive od svog poštenog rada.

Ali, ako vi Hrvatima u Boki kažete da su pokatoličeni Srbi, ako im upućujete poruke mržnje, ako im poručujete da se sele, ako lidere njihovih stranaka i udruženja zovete ustašama i prijetite im smrću, ako skrnavite islamske vjerske objekte, gdje smo mi onda i gdje idemo? Na kraju krajeva, ako nas, koji komšije drugih nacija i vjera smatramo braćom, optužujete da smo izdajice roda svog i zovete prijateljima ustaša, gdje mi to srljamo? U Boki, u Tivtu, ljudi su ostajali bez posla samo zato što su Hrvati, a neki zato što su branili Hrvate. Stidi li se neko zbog toga?

Znam, reći ćete to su ekstremi. Ali, ekstremi puštaju otrov, a blago nebo nema kiše dosta  da ga opere. Protiv toga moramo se boriti svim silama. Edukacijom, prije svega. Ali, moramo baštiniti neke stvari i doživljavati ih kao svoje. I Miholjsku Prevlaku i katedralu Svetog Tripuna, i pljevaljsku džamiju. Kao i neke druge pojave i događaje. Da li je baš početak pozorišnog  života u Crnoj Gori igranje “Balkanske carice”, drame kralja Nikole? Da se nije što pisalo i igralo u Boki prije toga? Da se nije igrala kakva predstava u srednjovjekovnom Kotoru? U arhivima se pominju neka crkvena prikazanja.Da nije bilo kakvog pozorišta kad su Bokom vladali Francuzi? 1808. Francuzi naložiše da se u Kotoru sagradi pozorište. Predstave na francuskom i italijanskom igrale su domaća diletantska društva i gostujuće pozorišne grupe. Baštinimo li mi to? Osjećamo li to kao svoje? Je li to zvanično? I ako nećemo mi to da prisvojimo, možda neko drugi hoće. Francuzi? Italijani? Hrvati?

Još o nečem mi treba dobro da se zamislimo. Kako to da je Boka u prošlosti bila mnogo bliže Evropi nego danas. Nekad je bilo, juče u Beču, danas u Tivtu, juče u Parizu, danas u Kotoru, juče u Londonu, danas u Novom. Ne odnosi se to samo na tehnička dostignuća, nego i na modne trendove. Je li to bilo samo zbog osvajača, ili i zbog domicilnog stanovništva? Onog koje je u Tivtu 1909. odlučilo da potroši godišnji gradski budžet, da bi se u Češkoj nabavili instrumenti i osnovalo Glazbeno prosvjetno duštvo. Kažu da su Ilija Sindik, Šime Staničić i Filip Vuksanović predložili to gradonačelniku Marku Krstoviću. On sazove Gradsko vijeće, oni prihvate, odu u Češku, kupe instrumente, a Opština tivatska bankrotira. Ali, ostane gradska muzika koja traje do dana današnjeg. A danas kad bi neko predložio da se iz gradske kase izdvoji 20 miliona eura za, recimo, zgradu Opere, sa najskupljim klavirom i ostalim instrumentima, ismijali bi ga. I u tome je razlika između ondašnjih i ovdašnjih Tivćana. I nisu oni to uradili zbog hira, već zbog svoje djece. Da ne rade samo u polju ili Arsenalu, nego i da sviraju. Kao što to rade djeca bečkih oficira.

Boka i  Crna Gora su puni paradoksa. Nečiji đedovi su iz Boke gađali nečije đedove, na lovćenskim padinama. Živjeli u različitim državama koje su ratovale međusobno. Svako u svojoj vojsci. Danas svi živimo u istoj državi. Razumimo te paradokse, a ne dozvolimo da nam budu izvor nesporazuma, teg o vratu koji nas gura u provaliju. Shvatimo da kad čitamo u Gorskom vijencu kako smrde poturice, da će se neko pored nas osjećati neprijatno. I genijalni Njegoš nekad nije mogao da preskoči neke serpentine. Ali, čitajmo ga iz onog a ne ovog vremena. Jer taj isti Njegoš u Gorskom vijencu kaže “Krst je riječ jedna suhoparna”. Ne govori to vladika, no pjesnik koji razmišlja kao Mustaj kadija. Ne koristimo istrgnute citate, da bismo opravdali svoje zaključke. Uglavnom pogrešne.

Nacionalno vijeće Hrvata u Crnoj Gori radi sjajne stvari na polju kulture. Štampali su pedesetak knjiga, organizovali brojne promocije, koncerte, izložbe. Kao novinar nikad to nisam pratio kao događaje nacionalne manjine, već kao kulturne događaje, poput onih koje organizuje, recimo, Centar za kulturu. Možda sam se ogriješio o manjinu, a možda sam dao i novi kvalitet u našem međusobnom razumjevanju. I neka Hrvatsko Nacionalno vijeće piše sebi recku, piše plus kao dobar organizator, ja plus pišem Boki i našem opštem kuturnom, i svakom  drugom uzdizanju. Vjerujem da Boka tu ne ćuti i ne trpi, već se osmjehuje i namiguje. Kao u onoj mojoj pjesmi o Boki:

“Šešir na glavi

od kamena svog

Lovćen joj pravi

a smješka se Bog”.

To prožimanje Lovćena i Boke je transverzala kojoj treba da težimo. Univerzalnom prožimanju nas običnih smrtnika koji tumaramo ovom plavom planetom, sa svim svojim strahovima, dilemama, ograničenjima i snovima. Tad i nije mnogo važno ko je Bokelj. Ali, ako treba odgovoriću: Bokelj je pristojan čovjek na pristojnom mjestu. I u pristojnom i u nepristojnom vremenu. Na žalost, tog nepristojnog doba je mnogo više. Zato se treba prisjetiti onog stećka u Bosni iz 1377:
“Ne plašim se ja vukova, no ljudi. Da je po vukovima ovaj biljeg bi vječnost nadživio”.

Problem je što je od tada prošlo šest ipo vijekova. A ljudi nisu postali bolji, plemenitiji, empatičniji. Možda su čak danas i bliži vukovima no ljudima. Stari Latini su imali poslovicu “Homo homini lupus est”. Na žalost fraza je preživjela vijekove. Vjerovatno i zbog onih koji Latine smatraju “starim varalicama” a ne umnim ljudima čije savjete treba poslušati.

Izvor: Radio Tivat / Dragan Popadić