Sinoć je u Velikoj dvorani tivatskog Centra za kulturu premijerno prikazan dokumentarni film „Plava gajeta i sivi beton“, autora i redatelja Vladimira Perovića. Snimatelj filma je Dragan Pejić, dizajnerica zvuka Dora Filipović, a montažer, stari suradnik i Perovića i CZK-a, Aleksandar Uhrin.

Film je privukao veliku pozornost posjetitelja, te je dobio gromoglasan pljesak. Nazočne je pozdravio umjetnički direktor Centra Dragan Laković, a o iskustvima tijekom filma govorio je redatelj Vladimir Perović i junakinja filma Vjera Raičković.

Dokumentarni film nastao je na inicijativu bivše ravnateljice Centra Milene Radojević, kao i tadašnjeg urednika programa Nevena Staničića. Junakinja filma je Vjera Raičković iz Krtola, koja se već preko trideset godina bavi samo jednim poslom – ribanjem. Riba na puno lijepih starinskih načina, tako da je film u izvjesnom smislu i mali izlog određenih ribarskih metoda. Ali, u to njezino starinsko, vječno, uselilo je, kao i u mnogo što, novo doba. Novo doba, nove navike, novi materijali, nov odnos prema gradnji, prostoru, ambijentu. Nekadašnje ponte sad su zabetonirani bunkeri, morem krstare gliseri, skuteri, jahte i jahtetine, kruzeri. I u samom moru nešto se izmijenilo, ništa više nije isto kao prije. Ulov je vidno opao. A ulov i ribanje znače život. U smislu privređivanja, ali možda i više u psihološkom smislu vječne vezanosti i predanosti moru. I kroz sve to plovi, tiho klizi preko sto godina stara plava gajeta, divna starinska ribarska barka. Klizi kao simbol jednog vremena, jedne predanosti, jedne ljepote, i jedne harmonične uklopljenosti u bokeško more. A beton, beton ovdje postaje zajednički imenitelj, ili simbol, za sve te nepodopštine oko nje. Hoće li ribe biti i sutra?! Kakav će život biti sutra…!? No, ribar jednom – ribar uvijek. Vjera se ne predaje: „Dokle god budem mogla da uđem u barku, ja ne odustajem… Barka, moja gajeta, je meni život. Život, život!...“