Godine 809. mletačkim brodom donesene su moći sv. Tripuna i pohranjene u dalmatinskom gradu Kotoru.  

U prvoj rečenici upisa na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine stoji – „Bokeljska mornarica je tradicionalna, nevladina pomorska organizacija osnovana u Kotoru, Crna Gora 809. godine“.

Međutim iz povijesti je poznato da se Crna Gora prvi put pominje skoro 500 god. kasnije tj 1296. godine. Ispravan tekst je „osnovana u Kotoru, u današnjoj Crnoj Gori“

Na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine kao što je poznato, uvrštena je Bokeljska mornarica Kotor 16. 12. 2021. godine (tekst u prilogu). O mnogim povijesnim neistinama i netočnostima iz prvog i drugog nominacionog formulara sam već ukazivala i pisala u nekoliko navrata. Iako je i u tom drugom formularu ostalo još dosta neistina, izvrtanja i prešućivanja istine, ipak se u konačnici morala istaknuti bit tradicije i to pod stavkom 1. (IV) nominacionog formulara u kome je napisano da:

“Tradicionalni kult sv. Tripuna, zaštitnika grada Kotora i bratovštine Bokeljske mornarice igra centralnu ulogu u povijesnom, društvenom i kulturnom identitetu Boke kotorske (i Crne Gore u cjelini)” . Još je napisano u točki 1. (V):

“Bokeljska mornarica je kulturno dobro države Crne Gore, koje baštine dominantno katolici, Hrvati, a zatim i (Crnogorci) i pripadnici ostalih nacionalnosti na prostoru Boke”

Komentare prethodnog teksta u zagradama sam ostavila čitateljima.

Ono što je promaklo komisiji UNESCO-a jer bi bilo čudo da znaju sve o povijesti ovog malog područja je prva račenica koja glasi: “Bokeljska mornarica je tradicionalna, nevladina pomorska organizacija osnovana u Kotoru, Crna Gora 809. godine“. Da li je to tako?

Svake godine 2. veljače u 18.00 h u katedrali sv. Tripuna u Kotoru održava se „Večernja svetog Tripuna“. Za „Večernju“ se koristi svečani Oficij u čast Sv. Tripuna, koji je sastavljen prema uputama biskupa Luke Bizantija (1532-1569) i tiskan u Veneciji 1561. god. Lekcije iz života sv. Tripuna odobrio je papa Klement VIII, 1594. god. Ovaj oficij, je kroz više stoljeća doživio potrebne liturgijske korekcije, a zadnje izdanje je iz 1901. god. Grgur Zarbarini poznati kotorski svećenik je 1887. god. zabilježio pjevane dijelove oficija prema starim kotorskim napjevima. U toku oficija kade se moći izložene na glavnom oltaru u katedrali sv. Tripuna. U starije doba kađenje svetih moći obavljali su po šest predstavnika kotorskog plemstva i šest predstavnika građanskog staleža. Od XVII st. kađenje se obavlja uz sudjelovanje Bokeljske mornarice. Za vrijeme austrijske vladavine uveden je običaj da se mogu kod kađenja moći pozvati i predstavnici Istočne crkve, što se održalo do danas.

Kada počinje kađenje svetih moći, čitaju se tri lekcije iz života i mučeničke smrti svetog Tripuna, za vrijeme progonstva Decija u trećem stoljeću. U trećoj lekciji se čita da su „mletačkim brodom donesene moći i pohranjene u dalmatinskom gradu Kotoru“.

Poznato je da je kod dolaska moći sv. Tripuna u Kotor, isti bio u sklopu Bizantske Dalmacije. Bizant je na ovom prostoru bio prisutan stvarno ili nominalno od propasti Zapadnog rimskog carstva 476. god. do Nemanjića 1185. godine. Tijekom tih stoljeća osnovne društvene i ideološke postavke Bizanta ostajale su u načelu nepromijenjene i to kršćanstvo kao vjera, helenistička kultura i rimski pravni sustav. Najveći utjecaj je imao u primorju na istočnom dijelu Jadrana. Bizantska se vlast nije nametala prisilom, ona je velikim dijelom i rezultat osjećaja ugroženosti stanovnika bizantske Dalmacije, da ih iz zaleđa ugrožavaju agresivna plemena. Stanovnici istočnojadranskih krajeva pod bizantskim vrhovništvom po mnogo čemu nisu bili bliski carigradskim vlastima i tamošnjem kulturnom krugu. U bizantskoj Dalmaciji, govorio se uglavnom latinski, odnosno različiti ranosrednjovjekovni derivati toga jezika. U vremenima kada Konstantinopol tj Carigrad nije imao snage baviti se dalekim teritorijima na zapadu, nesporna činjenica je bila da je velik dio istočnojadranske obale bio pod vrhovništvom bizantskoga cara. Ta stalnost bizantskog vrhovništva bila je specifična u autohtonom društvenom i kulturnom razvoju u kojem su se ispreplitali vrlo raznorodni utjecaji. U IX. stoljeću kada su donesene moći sv. Tripuna u Kotor, Bizant je bio u punom sjaju i ovi prostori se ubrzano integriraju u europske političke, kulturne, pa čak i gospodarske tokove, tj u europski civilizacijski krug. Krunidba Karla Velikoga 800. godine u Rimu za cara potakla je dramatične promjene.

Već 803. godine na području Venecije izbila je protubizantska buna, odnosno, vlast su prigrabile pristalice povezivanja s Francima, pa s mletačkom mornaricom kreću u Dalmaciju kako bi za Karla Velikoga pridobili dalmatinske gradove. Zakratko su uspjeli, jer su zadarski duks Pavao i biskup Donat između 804. i 806. godine stigli na Karlov dvor i postali njegovi vazali. No, ubrzo je, 806. godine, car Nikefor poslao na Jadran flotu pod zapovjedništvom patricija Nikete koja je uspostavila bizantsku vlast tamo gdje je ona nestala.  Konačno, pristupilo se pregovorima u kojima se shvatilo da je “status quo ante” zapravo jedino realno rješenje, a 812. godine sklopljen je u Aachenu mirovni sporazum kojim su priobalni dijelovi Dalmacije prepušteni Bizantu, umjesto sporova, oružanih čarki ili čak ratova, sada se moglo i pregovarati. Stoga je 817. godine car Lav V. Uputio izaslanika Nikefora sa zahtjevom da se granice u istočnojadranskom zaleđu precizno definiraju i do nekog sporazuma je ipak došlo, jer velikih sukoba više nije bilo. Na taj su način na ovom prostoru, za otprilike dva i pol stoljeća unaprijed, uspostavljeni politički okviri koji će umnogome određivati crte povijesnog razvoja. Bizantski su se utjecaji ostvarivali na razne načine primjerice, u znak prijateljstva između 804. i 807. godine iz Carigrada stižu u Zadar relikvije srijemske mučenice sv. Anastazije – Stošije, a otprilike u isto vrijeme 809. godine u Kotor relikvije sv. Tripuna.

Vrhunac bizantskog angažmana na hrvatskom prostoru na istočnoj obali Jadrana u IX. stoljeću bilo je osnivanje teme Dalmacije (oko 870 do 1060. god.) Tema je bila organizacijski oblik prikladan za područja kojima prijeti vanjska opasnost. Dalmatinskom području tada su neposredno prijetili Arapi s mora, a stalna su opasnost bile Sklavinije iz zaleđa. Osnivanjem teme stvorena je dugoročna osnova za održavanje bizantske vlasti. Međutim, i stanovnicima bizantske Dalmacije odgovaralo je takvo stanje jer su se vezivali uz ideju Carstva zbog toga što je to onemogućavalo nametanje bilo kakve druge politike i vlasti. Bizantski suverenitet nad istočnojadranskom obalom nije dolazio u pitanje ni kada je početkom X. stoljeća samom Carigradu zaprijetila ojačala Bugarska pod vodstvom Simeona.

Isprava o posveti kotorske katedrale od 19. lipnja 1166. god. osvjetljuje povijesni trenutak kada je Kotor po posljednji put bio dio bizantske Dalmacije, u sklopu tzv. rekonkviste cara Emanuela Komnena. To je jedna od najstarijih pergamena koje se čuvaju u Arhivu Hrvatske akademije u Zagrebu (kopija se nalazi na ulazu katedrale u Kotoru). O tome svjedoči i  sama datacija isprave koja nakon cara Emanuela spominje i njegova duksa Dalmacije i Duklje Izanacija i kotorskog priora Vida. Isprava svjedoči i o pripadnosti Kotora i tog područja latinskom kršćanstvu navodeći u istoj dataciji kao predstavnika najviše crkvene vlasti papu Aleksandra III.

Prvi pomeni Crne Gore

Povijesna prošlost Crne Gore kretala se kroz tri državna perioda Duklja – Zeta – Crna Gora. Duklja koja je dobila ime po rimskom gradu Docleji, kao oblast prvi put se pominje u jednom bizantijskom izvoru iz VII st., zatim kod Porfirogeneta sredinom X stoljeća i kasnije, u Ljetopisu popa Dukljanina (Presbyter Diocleates) koji je bio vjerojatno Barski nadbiskup u XII st. („Kraljevstvo Slavena“). U Ljetopisu se predjeli Boke kotorske spominju kao Gornja Dalmacija ili Crvena Hrvatska.  

Naziv Duklja je bio u uporabi do kraja X.st. a od XI. st. sve se više zamjenjuje nazivom Zeta. Duklja tj. Zeta se uspijeva sredinom XI. st. osloboditi bizantske hegemonije i širi se na prostore Raške i Bosne. Mihailo dobija barsku nadbiskupiju 1089. god i krunu i oslanja se na katoličku crkvu. Kako se to odražavalo na Boku kotorsku i borbu anti i probizantijske struje nije rasvijetljeno. Najvjerojatnije je da se u Kotoru smjenjivao suverenitet Bizanta i zetskih vladara, stvarno ili nominalno. Međutim bez obzira na te promjene, Kotor je imao svoju upravu s priorom na čelu. Glavne gradske probleme riješavala je skupština grada od XII. st. sastavljena od svih slojeve stanovništva, a po gore spomenutoj ispravi o posveti kotorske katedrale iz 1166. god., u Kotoru je bizantijski „dux“ kao predstavnik vlasti. Kotor je vjerojatno bio sjedište jednog od tri dukata koja su zamjenila oblik vlasti ranijeg dalmatinskog temata. Neosporno je da je okolica grada Kotora pripadala  u tom periodu zetskim kraljevima, a za grad Kotor ova periodizacija odnosa vlasti Bizanta i zetskih kraljeva nije dovoljno sigurna, jer je Kotor imao neku svoju stvarnu autonomiju.

U drugoj polovici XV. st. ime Zeta je vremenom zamijenjeno narodnim nazivom Crna Gora, što u doslovnom prijevodu znači Crna Brda. Prvi poznati pomen Crne Gore, na ćirilici je iz 1296. godine u povelji srpskog kralja Milutina manastiru Sv. Nikole na otoku Vranjini, tj skoro 500 god. poslije dolaska moći sv. Tripuna u Kotor. U talijanskim izvorima Crna Gora se prvi put spominje u izvornom obliku 1348. god. a u dubrovačkim 1379. god. kao Černagora. Talijanski izvori je bilježe kao Montagna Negra, Montenegro ili Monte Negro, tako da je preko talijanskog naziva za Crnu Goru - Montenegro ovaj oblik ušao u zapadnoeuropske jezike pa se u toj formi i danas koristi. Pod narodim imenom Crna Gora se pominje u ugovoru Đurđa Brankovića sa Venecijom iz 1435. godine kao catunni Cernagore. U njemu se Crna Gora pominje kao pokrajina, naziv za širu oblast, što je po Ristu Kovijaniću, „prvi dosad poznati pouzdani podatak o pomenu Crne Gore u širem smislu“. Po Konstantinu Jirečeku planinski kraj iznad Kotora se „naziva 1496. i 1498. godine prvi put imenom Crna Gora ili Montagna Negra“.

Zaključak:

Iz svega navedenog prva rečenica upisa na UNESCO-vu listu bi prema povijesnim vrelima trebala biti umjesto: „Bokeljska mornarica je tradicionalna, nevladina pomorska organizacija osnovana u Kotoru, Crna Gora 809. godine“,

Današnja Bokeljska mornarica je udruženje koje održava tradiciju srednjovjekovne katoličke bratovštine pomoraca, koja se prvi put spominje 809. god. u Kotoru, današnjoj Crnoj Gori.

NU“Boka kotorska“-Kotor

Prof.pov. Marija Saulačić