Dva dana nakon slavlja u čast zaštitnika Kotora i kotorske Biskupije svetog Tripuna je spomendan sv. Agate, koju kao svoju zaštitnicu časti u Boki kotorskoj 5. veljače samo malobrojna zajednica vjernika sela Mrčevca iz župe Bogdašića. Međutim, kult sv. Agate je u srednjovjekovnom Kotoru i njegovoj okolici bio prihvaćen jednako kao i drugih svetica poput sv. Venerande, sv. Klare, sv. Lucije, kojima je zajedničko mučeništvo i stradanje za kršćansku vjeru.

Sveta Agata je živjela u III. stoljeću, rođena je na Siciliji. Zaštitnica je grada Katanije, čitave Sicilije,uzaštitnica  Malte i malteških vitezova. Vjeruje se da je spasila grad Kataniju od propasti prilikom erupcije vulkana Etne, zato joj se pripisuje moć zaštite od vatre i potresa, poštovana je  kao zaštitnica dojilja.

Sv. Agata je, slično svim ranokršćanskim mučenicama-djevicama za života bila izložena raznim iskušenjima,  najgorim torturama i mučenju da bi se odrekla odanosti Kristu i novoj  vjeri.

Čašćenje imena sv. Agate tijekom dugih stoljeća nestajalo je iz crkvene prakse u Boki kotorskoj, zato je postojanje jedine crkve čiji je titular sicilijanska svetica i slavljenje njezina imena, tim značajnije.       

Mrčevac

Geografski, Mrčevac je predio na južnim padinama Vrmca i nalazi se između Tivta i Bogdašića, a pruža se do obale. Na tom području postoje mnogi toponimi pa se naziv Mrčevac koristi samo za uže područje  - gornje, stare naseobine, koja je sačuvala samo skromne ostatke tradicionalnoga seoskoga graditeljstva za razliku od drugih sela (Gornja Lastva, Đurđevo Brdo, Bogdašići). Tu se nalazi nekoliko uglavnom devastiranih i ruševnih kamenih kuća, urušenih suhomeđa koje su nekada „držale“ zemlju i stvarale dolce na kojima je bilo zasađeno na stotine stabala maslina, smokava i drugog voća.

Obilje sunca i vode (dva kaptirana izvora: voda Božinovića - Studenac i Grdanja),  i plodna zemlja od davnina su ovaj predio činili prepoznatim po voćnjacima i vinogradima, a još i danas postoje stoljetni maslinjaci. U prošlosti su, uz crkvu, svoje posjede: zemlju, imanja i kuće, imale plemićke kotorske obitelji: Buća, Paskuali, Bizanti, Drago, Pima, Gregorina. Kasnije, veliki posjednik zemlje u  Mrčevcu postaje obitelj Beskuća sa Prčanja i Dobroćani: Ivanovići, Radimir i drugi. Danas je ostalo nekoliko razvalina kamenih kuća kontija, na njihovim nekadašnjim posjedima, te arhivski zapisi iz kojih saznajemo o mnogobrojnim voćnjacima, vinogradima, maslinjacima. Uživali su ovdje gospodari plodove težačkih ruku kmetova koji su živjeli i radili na njihovim imanjima. Proizvodilo se tu najkvalitetnije maslinovo ulje, a nadaleko čuvene sorte loze su baš ovdje rađale grožđe od kojega se pravilo poznato vino marzemin (na Siciliji marzemino).  Brojnost sačuvanih toponima svjedoči o nekadašnjem životu ovoga sela na padinama Vrmca, koje je razbijenog tipa i sastoji od dva zaseoka od po nekoliko kuća: Matijevići i Božinovići. Tijekom prošlog stoljeća stanovnici ostavljaju imanja i kuće te se nastanjuju u nižem predjelu. Poslije potresa 1979. godine, gornje selo napuštaju i posljednji starosjedioci.

Crkva sv. Agate u Mrčevcu

Na maloj razdaljini od zaseoka Božinovića prema granici s Tivtom, na 200 m nadmorske visine nalazi se crkvica / kapela sv. Agate. Okružena maslinjacima, nevidljiva je sve dok joj se sasvim ne približite. Oko crkve s južne, sjeverne i istočne strane je groblje dva starosjedilačka bratstva Božinovića i Matijevića.         

Crkva je manjih dimenzija, jednobrodna s polukružnom apsidom i zvonikom „na preslicu“. Pokraj ulaza s obje strane nalaze se ozidani kameni pižuli, a plato ispred crkve je popločan. Na podužnim zidovima crkve, s južne i sjeverne strane su dva duguljasta prozora, gore polukružna. Krovni pokrivač od kanalice, a zidovi i apsida izvana i iznutra su ožbukani. Unutrašnjost je zasvedena, a pod od kamenih ploča od bijelog je i đuričkog kamena. Desno od ulaza je uzidana okrugla kamenica za blagoslovljenu vodu. Jednim stubištem odvojen je oltarski prostor, u kome je oltar kameni žrtvenik – menza (trpeza, stol) na četiri okrugla stupa. Iznad menze je drveni profilirani okvir u kome se, unazad nekoliko godina, nalazila oleografija iz XIX. stoljeća sv. Agate na kojoj je svetica Agata prikazana prema uobičajenoj ikonografiji, sa simbolima mučeništva - palmom u jednoj ruci i pladnjem s odsječenim grudima u drugoj ruci. Danas je na oltaru umjesto stare slike postavljena nova, koju je tehnikom ulja na platnu izradio slikar Drago Radimir.

Ova sakralna građevina nije istražena niti su na njoj provedene mjere zaštite. Vrijeme njezina nastanka vezuje se za XIV. stoljeće, a arhivski se prati od XV. do XVI st. kao St. Agatha de Merzevaz. Postojeća građevina je vjerojatno iz kasnijeg vremena. Pretpostavku temeljimo na činjenici da je u povijesnim okolnostima i potresima ova seoska crkva doživljavala oštećenja i rušenja, ali ono što pouzdano možemo utvrditi je da je crkva oduvijek bila posvećena sv. Agati.

Vijesti o crkvi sv. Agate datiraju iz vremena austro-ugarske vladavine u XIX. stoljeću. Iz računskih knjiga crkve Male Gospe u Gornjoj Lastvi postoji zabilješka da je 1882. godine  prikupljan novac za popravak crkve sv. Agate, a 1902. Dalmatinsko namjesništvo u Zadru, koje se brinulo o gradnji i obnovi crkvenih građevina, daje za popravak kapele sv. Agate u Mrčevcu 1.853 krune. Zapis na kamenoj ploči iznad ulazih vrata bilježi da je popravljena godinu dana kasnije, 1903.

Crkva  sv. Agate je posljednji put stradala u potresu 1979. godine. Prikupljenim sredstvima i akcijom mještana Mrčevca popravljena je 80-ih godina XX. st.

Ova crkva je jedna od mnogobrojnih sakralnih građevina podignutih na južnim padinama poluotoka Vrmca i pripada istom tipu skromnih bogomolja koje postoje u svim starim naseljima daleko od obale (Gornja Lastva, Bogdašići, Kavač).

Za razliku od mnogih koje su danas ruševine i odavno izvan kulta, crkva  sv. Agate je aktivna i jedina koja čuva pobožnost i kult sicilijanske svetice i mučenice. Danas  se gotovo izgubio ranije čest običaj da se ženskoj djeci da ime Agata. Ovo lijepo ime izvedeno je od grčke riječi agathos i označava dobrotu i čednost.

Potvrde o postojanju crkava i kulta sv. Agate u Kotoru   

Dokazi da je kult sv. Agate u Kotoru prisutan od srednjeg vijeka nalaze se u arhivskim vijestima Sudskog i Biskupskog arhiva. O postojanju crkve sv. Agate u Kotoru svjedoče najstarije Notarske knjige iz 1326. godine i mjesto na kojem se nalazi, u blizini crkve sv. Nikole mornara. Crkva sv. Agate tada je bila pod juspatronatom obitelji Buća, a kasnije pridružena biskupskoj menzi. U  Statutu Bratovštine sv. Nikole mornara 1453. crkva sv. Nikole nalazi se u ulici sv. Agate (in contrata Sanctae Agathae). Posljednji put je spominje Grgur Zarberini,  polovicom XVIII. stoljeća.

Mnogobrojne su posredne potvrde o postojanju crkve sv. Agate, a odnose se na imanja, zemlju koja joj je pripadala na području Boke kotorske.

Iako nam pisani izvori neosporno govore o postojanju crkve sv. Agate u Kotoru i dosta precizno upućuju na mjesto gdje je postojala, na ovome mjestu nisu pronađeni materijalni ostaci ove građevine. To ne treba čuditi jer postoje i drugi primjeri crkava čije se postojanje može potkrijepiti samo arhivskim svjedočanstvima. Česti potresi, rušenja i kasnije gradnje tijekom XVII. i XVIII. st. mijenjale su lice srednjovjekovnog Kotora. Nestajale su građevine prethodnih epoha, a grad je poslije velikog potresa 1667. dobio dominantni barokni pečat. 

Uz povijesna svjedočanstva da je sv. Agata bila štovana u Kotoru, značaju kulta ove sicilijanske mučenice i titulara jedne srednjovjekovne crkve u Kotoru svjedoče i poznati renesansni kotorski pjesnici:Ivan Živo Bona-Bolica i Ivo Bolica Kokoljić.

Ivan Bona-Bolica u XVI. st. u svome najznačajnijem djelu Opis zaljeva i grada Kotora (Descriptio sinus et urbis Ascriviensis) simboličnim stihovima donosi pregled svih kotorskih crkava i njihovih patrona. Uz sv. Nikolu „djevica sjedi spustivši kosu niz leđa...“ (sv. Agata), što ide u prilog podatku da se nalazila pokraj crkve Nikole mornara.

Ivo Bolica Kokoljić, kotorski pjesnik iz XVII. st., na hrvatskom jeziku piše pjesmu  Svetoj Agati, u djelu Pohođenje crkava koje su u Kotoru od Bratstva sv. Križa, i prvom svetom Križu.

Istraživanja koja su u Starom gradu provedena poslije potresa uključivala su i ubikaciju srednjovjekovnih sakralnih građevina, pa tako i crkve sv. Agate. Bezuspješni su bili pokušaji da se na prostoru koji se navodi u dokumentima pronađe crkva. Mr. Jovan Martinović i arh. Svetislav Vučenović iznijeli su predpostavke o mjestu na kojem se nalazila crkva sv. Agate.

Uz kotorsku crkvu sv. Agate postojala je još jedna u Kotorskom zaljevu. U nekim arhivskim dokumentima Prčanja spominje se abbas ecclesiae sanctae Agatae. Spominjanje opata neke autore navelo je na tvrdnju o postojanju samostana sv. Agate pa tako don Niko Luković pretpostavlja da se na lokalitetu Kostanjica - Glavati, uz crkvu sv. Agate nalazio Benediktinski samostan. Don Anton Milošević misli da je na tome mjestu u XIII. i XIV. stoljeću postojao Dominikanski samostan sv. Agate, dok Jozo Milanović smatra da je „vjerojatnije da se radilo o opatu kao upravitelju crkve, a ne poglavaru monaške zajednice“.

Iako ne postoje materijalni tragovi građevina na području Kotora , potvrdu prisutnosti kulta sv. Agate nalazimo u srednjovjekovnome sakralnom slikarstvu. Na fresci iz XII. stoljeća u crkvi sv. Luke, na kojoj je predstavljen sv. Silvestar s dvije mučenice, za jednu od njih postoje mišljenja da je prikaz sv. Agate.

Sasvim je sigurno da je sv. Agata prikazana ispod jednog od lukova koji povezuju stupove južne strane glavnoga broda katedrale sv. Tripuna. Freske koje su otkrivene 90-ih godina XX. stoljeća prilikom restauratorskih radova u katedrali predstavljaju grupu svetica i svetaca. Nema sumnje u identifikaciju jer je uz svaki lik ispisano ime: sveta Agata, sveta Tekla, sveta Lucija, sveta Klara, sveta Veneranda i sveta Anastazija. Ovdje su u paru naslikane svetice kojima je zajedničko vjerovanje u Krista, mučeništvo i žrtvovanje za vjeru kršćansku, a štuje ih i istočna i zapadna crkva.

Prikazivanje sv. Agate i ostalih likova svetaca dio je fresko dekoracije kojom je u XIV. stoljeću bila oslikana kompletna katedrala. Kao i ranije otkrivene freske u apsidi u oltarskom prostoru izradili su ih grčki slikari prema bizantskoj ikonografiji. Notarske knjige kotorskog arhiva iz XIV. stoljeća, iz razdoblja kada su sačuvane, između 1326. i 1327. godine i između 1395. i 1400. godine, spominju ih kao pictores graeci. Poznato je da su grčki slikari u Kotoru ukrašavali 15 crkava, a radili su također po dalmatinskim gradovima, u južnoj Italiji i  Veneciji.

Najraniji prikazi sv. Agate datiraju iz VI.st. i nalaze se u crkvi Sant Apollinare u Raveni i Bazilici u Poreču.

Kult i štovanje sv. Agate osobito je raslo od XII. stoljeća, nakon što su prenesene njezine moći iz Carigrada u Kataniju, grad koji se, uz Palermo, navodi kao mjesto njezina rođenja. Poslije tog vremena u slikarstvu se pojavljuje ikonografija prema kojoj se u katoličkim crkvama prikazuje sv. Agata sa simbolima mučeništva.

2. DIO                   

Tragom titulara skromne crkvice u Mrčevcu, svjedoka prisutnosti kulta sv. Agate u Boki kotorskoj, otkriti, upoznati i doživjeti  izvorište života, mučeništva i svetosti Agate za mene je bilo puno više od susreta sa sjajnim baroknim građevinama podignutim sicilijanskoj svetici u čast.

Katanija na Siciliji  – ishodište kulta sv. Agate       

 Sveta Agata (Agatha) rođena je 231. godine u gradu Kataniji na Siciliji. Krasila    ju je izvanredna ljepota, a ona je svoje tijelo i dušu posvetila Kristu. Mučeništvo je podnijela za cara Decija (249. - 251.), poznatog progonitelja kršćana. Tadašnji rimski upravitelj Sicilije Kvintijan, čuvši za njezinu ljepotu, naredi da je dovedu u njegovu palaču. Unatoč svim ponudama, Agata se nije htjela odreći Krista, već izjavi da pripada svome nebeskom Zaručniku. Razjaren njezinim odbijanjem, Kvintijan je odluči kazniti najokrutnijim mukama. Naredi da joj kliještima kidaju grudi, a zatim je bace u vatru. Spašena je Božjom pomoći tako što se noću, u prostoriji gdje je bila zatočena, pojavio sv. Petar u pratnji anđela. Sv. Petar je iscijelio ozlijeđene grudi, a veliki potres spasio ju je od vatre, koja je progutala njezine mučitelje.

Sv. Agata molila je da je smrt oslobodi daljnjih muka. Umrla je 5. veljače 251. godine. Godinu dana poslije njezine smrti užarena lava iz vulkana Etne zaprijetila je potpunim uništenjem grada Katanije. Crkveno predanje kazuje da je narod uzeo s groba sv. Agate njezin svileni veo, stavio ga na koplje i krenuo ususret užarenoj lavi. Tada se dogodilo čudo, vatrena stihija promijenila je pravac, a grad Katanija i narod bili su spašeni.

Od tada sv. Agata postaje zaštitnica grada od potresa i vatre, nedaća koje su posljedica erupcija vulkana Etne, a dan smrti sv. Agate, 5. veljače, slavi se kao spomendan, kada se liturgijski časti. Katanija je zbog blizine vulkana i njegovih čestih erupcija bila izložena stalnoj opasnosti od potresa, od kojih su onaj 1669. i 1693. godine bili najrazorniji. Postoji predanje da je neposredno prije potresa kip sv. Agate svjetlošću upozorio građane na opasnost. Pomoć sv. Agate stigla je i u XVIII. stoljeću kada je kuga zaprijetila stanovnicima Katanije.

Kult sv. Agate osim u Kataniji prisutan je i u Palermu, gradu koji je po nekim tumačenjima mjesto rođenja svetice, ali i u čitavoj Siciliji, južnoj Italiji. Na otoku Malti slavi se zbog pomoći prilikom bitke s turskom vojskom 1551. godine.

Katanija je jedan od onih gradova gdje se „na svakom koraku“ osjeća  prisutnost patrone - svete zaštitnice, koja je mnogima najomiljenija svetica u čitavoj Italiji. Povijest života i stradanja sačuvana je u crkvenim predanjima i uvjerljivo osvjedočena tragovima, na kojima su od najranijeg vremena podizane crkve posvećene sicilijanskoj svetici, na mjestima njezinog stradanja za vjeru i Krista. Sveta Agata je simbol Katanije - inicijal njenoga imena nalazi se u grbu grada. U tom gradu ozračje kulta sv. Agate prati vas preko monumentalnih sakralnih građevina, slikarskih i kiparskih djela koje krase crkvene eksterijere, kroz predanja i njezin martirij - stradalništvo i smrt. I danas je jako ukorijenjena odanost, ufanje i zavjeti religioznog naroda Katanije i Sicilije svojoj omiljenoj patroni. Kult svete Agate utkan je i nerazdvojan dio ovoga lijepoga sicilijanskoga grada kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti. Njezine crkve markiraju najznačajnija i najposjećenija mjesta, ulice i trgove, a obilazeći ih saznajete crkvena predanja i mnoge legende o ovoj ranokršćanskoj mučenici, ali istodobno spoznajete burne povijesne tokove te kulturna i civilizacijska preplitanja.

Katanija je grad s puno ostataka antičkih spomenika, ipak najpoznatija graditeljska i umjetnička dostignuća vezuju se za ime sv. Agate i potječu iz epohe baroka. Taj segment kulturnog naslijeđa ovoga grada priskrbio mu je zaštitu UNESCO-a, a Festa sv. Agate uvrštena je u svjetsku nematerijalnu baštinu.

Od dvadeset i četiri sakralne građevine u Kataniji, šest ih je posvećeno sv. Agati - djevici, mučenici i svetici koja je rođena u ovome gradu. Prva u nizu sakralnih građevina njezinog titulara je Stara crkva sv. Agate - Chiesa di Sant'Agata la Vetere (od lat. veteres – vecchio - star). Prvobitno ranokršćanska kapela iz IV. stoljeća, koja je kasnije postala katedralna crkva, bila je srušena u potresu 1070. godine. Na tome mjestu, u XVII. stoljeću sagrađena je barokna crkva istog imena, spomen na najstarije svetište.

Chiesa di Sant'Agata al Carcere sagrađena je nad tamnicom u kojoj je bila zatočena sveta Agata. Crkva se nalazi u neposrednoj blizini ostataka rimskog amfiteatra iz II. stoljeća. Sagrađena je u baroknom duhu, na mjestu srednjovjekovne crkve, od koje je sačuvan samo romanički skulptorski fragment izvanredne ljepote - originalni portal crkve iz XIII. stoljeća.

U sastavu crkvenog kompleksa su arheološki nalazi tamnice, mjesta zatočeništva i mučenja. Tu je i kapela posvećena sv. Petru koji je pohodio sv. Agatu i iscijelio joj rane koje su joj mučitelji nanijeli.  

U crkvi se čuvaju relikvije od velikog značaja za štovanje sv. Agate, kao što je kovčeg u kojemu su se nalazile moći svetice prilikom povratka u Kataniju iz Carigrada 1126. Naime, bizantinski general Giorgio Maniace odnio je 1040. godine relikvije sv. Agate i ostalih svetaca sa Sicilije u prijestolnicu Bizanta, ali su one nakon 86 godina vraćene na Siciliju.

Zanimljiva je pala na glavnom oltaru, djelo slikara Bernardina Nigera iz 1588. godine, jer je jedno od rijetkih primjera prikaza mučenja sv. Agate, različito od uobičajene ikonografije. Ovdje se, naime, ne radi o motivu gdje joj krvnici odsjecaju grudi, već o događaju koji je prethodio - odvođenje bosonoge djevice na vatru. U crkvi se čuva i relikvija, prema tradiciji otisak stopala sv. Agate u okamenjenoj lavi.

Chiesa di San Biagio Fornace sagrađena je nakon potresa 1693. godine na mjestu gdje je mučena sv. Agata bila bačena u vatru. U jednoj od kapela crkve postoje ostaci peći. Projektant crkve u neoklasičnom stilu je katalonski arhitekt Antonio Battaglia (Katanija, 1701. - 1788.).

Crkva sv. Agate u predgrađu Chiesa di Sant'Agata al Borgo sagrađena je 1669. godine za potrebe izbjeglih stanovnika okolnih mjesta koji su se poslije erupcije vulkana sklonili u predgrađe Katanije. Današnja crkva je plod rekonstrukcije iz početka XVIII. stoljeća. Uz mnoge umjetnine, krasi je i fresko dekoracija u oltarskoj niši s prikazima sv. Agate i sv. Eupilia, sveca i suzaštitnika Katanije.

Crkva samostana sv. Agate Chiesa della Badia di Sant'Agata sagrađena je u XVIII. stoljeću na mjestu stare crkve i samostana iz 1620., a uništena 1693. godine. Građevina je djelo Giovannija Battista Vaccarinija (Palermo, 1702. - 1768.), najpoznatijega  sicilijanskog  arhitekta, koji je najviše zaslužan za barokizaciju grada Katanije, točnije za današnju prisutnost karakterističnog duha sicilijanskog baroka. Katanija je prava riznica njegovih djela: arhitektonskih i kiparskih.

Među crkvama povezanim s kultom sv. Agate treba spomenuti i crkvu sv. Placida Chiesa di San Placido, iz početka XV. stoljeća, koja se nalazi u sklopu benediktinskog samostana, a po tradiciji je sagrađena na mjestu ruševine kuće u kojoj se rodila sv. Agata.

Rijetki su gradovi gdje se toliko osjeća prisutnost nebeskog zaštitnika, prije svega po broju crkava posvećenih sv. Agati. Grad Katanija časti svoju zaštitnicu stoljećima u ranokršćanskim kapelama, srednjovjekovnim crkvama, koje oštećene i razorene u potresima, a posebice u onom 1693. godine, dobivaju najraskošnije „ruho“ u XVIII. stoljeću, u vrijeme baroka.

Sva raskoš koja prati arhitektonske i kiparske odlike baroka na Siciliji, najimpresivnija je pri susretu s Katedralom svete Agate, arhitekta Giovannija Battista Vaccarinija na glavnome gradskom trgu. Unutrašnjost katedrale je monumentalna, a u jednom dijelu nalazi se Relikvijar sv. Agate, ograđen raskošnom baroknom pozlaćenom ogradom. Glavna relikvija je srebrno poprsje  sv. Agate, iz 1376. godine, kipara Giovannija di Bartola i sarkofag s prikazima njezinog mučeništva. U sakralnom prostoru Duoma i najveće crkve posvećene sv. Agati nalazi se još jedna znamenitost - grob poznatoga talijanskog kompozitora Vincenza Bellinija, koji je rođen u Kataniji 1801. godine. 

Marija Mihaliček

Ovaj prilog je objavljen u Hrvatskom Glasniku   br.165. i 166./2019.godine