Zadnjih nekoliko godina grad Tivat je prepoznat kao centar kulturnih zbivanja. Raznovrsna ponuda kulturnih događanja stavila je do znanja da je Tivat jedinstven što se tiče kulture i umjetnosti. Grad sa stvaralačkom slobodom njeguje različitosti te ne čudi što građani Tivta i njegovi posjetitelji kako u ljetnoj tako i u zimskoj sezoni mogu prisustvovati bogatim glazbenim, kazališnim, likovnim, ali i drugim kulturnim događanjima.
Posebnu pozornost privlači likovna scena, koja je svake godine sve bogatija, zato koristimo ovu priliku da se vratimo njenim korijenima. Govoreći o nekim prohujalim vremenima ne možemo, a ne prisjetiti se sedamdesetih i osamdesetih godina kada Tivat već ima neke od prvih školovanih umjetnika koji svoju pozornost usmjeravaju ka oživljavanju tivatske likovne scene. Početkom osamdesetih godina u funkciju kulture stavljen je srednjovjekovni kompleks Buća-Luković u čijim prostorima su planirani galerija i muzejska zbirka. Ovo je bio prvi pomak u likovnom životu grada, koji je imao umjetnike, ali ne i mjesto gdje bi oni svoje radove mogli prezentirati. Nakon toga, drugi bitni događaj je bila izložba Likovnog salona Tivat, koja se odigrala 1976. godine i tada je izlagalo samo sedam umjetnika. Iz višegodišnjeg druženja njegovih osnivača službeno 1983. godine osnovano je LIKOVNO DRUŠTVO TIVAT. Društvo je svake godine tradicionalno izlagalo 13. 7. u Tivtu, i upravo su te izložbe bile afirmacija likovnog društva koje je odigralo veliku ulogu u domeni likovne umjetnosti na području Tivta.
Likovno društvo Tivat je zaista bio specifično, kako po svom sastavu tako i po različitosti koja se ogledala u likovnom jeziku, pristupu umjetnosti, tehnikama i boji. Tivat i Boka su s druge strane bili nepresušan izvor inspiracije, neka neraskidiva nit kojom su bili povezani svi članovi društva. Na njihovim slikama tada Tivat je bio centralni motiv: zaboravljene ponte, stare barke, nostalgija moreplovaca, priče ribara, kao i nekadašnji Tivat mogu se vidjeti samo na starim slikama tivatskih slikara. Plavi tonovi i boje mora, mediteranski karakter i bokeljske teme predstavljale su polaznu točku u njihovom daljem stvaralaštvu, ali i vječno vraćanje, jer su ih Tivat i Boka pratili kao opsesija.
Likovno društvo je imalo za cilj unaprijediti likovnu baštinu, ali i približiti joj domaćeg umjetnika. Kao rezultat dobili su bogatiji likovni život u našem malom mjestu. I zaista članovi udruženja su neka od poznatih imena kako likovnoj kritici tako i likovnoj publici: Miljenko Sindik, Anton Pean, Ivica Aranđus, Ljubomir Popadić, Momčilo Macanović, Stevan Krivokapić, Milanka Serdanović, Ivan Knežević kao i mnogi drugi... Društvo je u svom stvaralaštvu naišlo na svesrdnu pomoć i razumijevanje tadašnjeg INDOK Centra, Galerije Buća, ali i zajednice u Tivtu. Kasnije je opus tivatske likovne scene sažet u monografiji „Tivatski slikari“, koja je imala uspješnu promociju u sklopu festivala „Purgatorije“ u Galeriji Buća, u turističkom naselju Luštica Bay, kao i izložbu u Zbirci pomorskog nasljeđa u Porto Montenegru.
Različitost koja je već spomenuta nije se ogledala samo u likovnom opusu, već i u daljem životnom putu. Premda su bili dubinsko i neraskidivo vezani za Tivat, sklop životnih okolonosti je neke od tivatskih slikara nanio daleko od njihovog grada te su neki od njih živjeli i radili van njega: u Zagrebu, Rijeci, Nikšiću, Njemačkoj, Engleskoj...
Umjetnik i inspiracija tražili su jedno drugo, nužno se privlačeći mada su bili kilometrima daleko... Svakog člana Likovnog društva Tivat (čiji se konačan broj do danas točno ne zna), vezivale su lijepe uspomene za Tivat, djetinjstvo i neko drugačije vrijeme, neke drugačije bure i ljude, ali nakon povratka uvijek je to bilo isto more i isto nebo...
Ipak „spisak nikada nije ni bio konačan, ni adrese nisu stalne. Jer prije ili kasnije svi se vraću doma“...
Povjesničarka umjetnosti Marija Saičić