"Historičnost Milanskog edikta iz 313.-povijest i legenda" naziv je vjerske tribine koju je u povodu obilježavanja 1700. godišnjice Milanskog edikta organizirao Biskupskupija Kotor u bazilici katedrale Sv. Tripuna. Veliko interesovanje prisutnih izazvalo je znanstveno izlaganje prof. dr Stjepan Krasića.
Nakon predavanja priređena je prezentacija restauriranog raspeća jednog od najvećih baroknih mletačkih skulptora Andrea Brustolona.
O restauriranom Brustolonovom raspeću govorila je Jasminka Grgurević konzervatorka Centrua za konzervaciju i arheologiju Crne Gore, područno odjeljenje Kotor.

Veliku pažnju izazvalo je predavanje prof. dr. Stjepan Krasića, dominikananca, dvostrukog rimskog doktora (teologije i povijesti), dugogodišnji profesor crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskoga u Rimu, povjesničar svjetskoga glasa.
Kršćanstvo je od zabranjene i progonjene ili samo tolerirane religije postalo zakonski priznata religija, slobodna u obavljanju svoje zadaće. Taj se povijesni prijelaz dogodio zahvaljujući dvama važnim događajima: Galerijevu ediktu iz 311. i dogovoru careva Konstantina i Licinija u Milanu dvije godine kasnije. Oko naravi i važnosti tih dvaju događaja u prošlosti je bilo, a ima ih i danas, mnogo nesnalaženja, rasprava Temeljni povijesni preokret učinio je Galerije kao vrhovni poglavar Rimskog Carstva davši 311. kršćanstvu slobodu svojim ediktom u ime druge trojice svojih suvladara. Iako ona nije bila savršena, edikt je bio pravni presedan u povijesti Rimskog Carstva u odnosu na kršćanstvo i pravna osnova na kojoj se mogla graditi još potpunija i savršenija sloboda.
Ne može se dokazati postojanje nekog dokumenta koji bi se zvao „Milanski edikt" iz 313. U suvremenim povijesnim vrelima o tomu nema ni spomena. Postoji samo načelni usmeni dogovor careva Konstantina i Licinija u veljači 313. u povodu svadbenih svečanosti upriličenih uslijed Licinijeve ženidbe Konstantinovom polusestrom Konstancijom o zajedničkoj i uravnoteženoj politici na Istoku i Zapadu, osobito glede situacije u kojoj su se našli kršćani poslije Galerijeva edikta. Za donošenje nekog novog edikta koji su oni, da su htjeli, mogli donijeti, uopće nije bilo potrebe.
Na Zapadu su kršćani najkasnije od 305., a neki i otprije, uživali stvarnu, iako ograničenu slobodu. S Konstantinovim dolaskom na vlast mogli su biti stvarno i pravno spokojni.
Problem je postojao na Istoku, gdje je Maksimin Daja, usprkos Galerijevu ediktu, nastavio s praksom progona kršćana.
Za donošenje nekog zajedničkog dokumenta u Milanu nije ni bilo vremena. Licinije je morao naglo prekinuti svadbene svečanosti nakon što je saznao da je njegov cezar Maksimin Daja, koristeći se njegovom zauzetošću svadbom u Milanu, krenuo s velikom vojskom na osvajanje njegova područja u namjeri da ga zbaci s vlasti. Zbog toga su njegovi razgovori s Konstantinom – ne samo o položaju kršćana nakon Galerijeva edikta – najvjerojatnije ostali nedovršeni. Svoj dogovor o položaju kršćana on je – nakon što je pobijedio svog suparnika – u ljeto 313. formalizirao u obliku reskripta koji je izdao u Nikomediji.
Ono što se tradicionalno smatra „Milanskim ediktom" nije ništa drugo nego taj reskript koji je sadržavao neka važna proširenja slobode u odnosu na Galerijev edikt. U konkretnom slučaju dokument je upućen samo namjesniku Bitinije, a ne cijelom Carstvu. Da se ne radi ni o kakvu ediktu, dovoljno ga je usporediti s Galerijevim ediktom. Nedostaju mu svi oni diplomatički i stilski elementi koji se nalaze u Galerijevu ediktu. Zato bi, s povijesno-pravnog gledišta, taj dokument bilo ispravnije zvati (Licinijevim) Nikomedijskim reskriptom nego nepostojećim (Konstantinovim) „Milanskim ediktom".
Dokument koji je donio Licinije u ime svoje i Konstantinovo, bez obzira na formalno-pravnu stranu pitanja (izjava, reskript ili edikt), ime golemu povijesnu važnost kako za samo kršćanstvo i Rimsko Carstvo tako i za budućnost cjelokupnog društva: uspostavio je vladavinu prava, uklonio diskriminaciju po vjerskoj osnovi, obustavio progon i kažnjavanje nevinih ljudi, ispravio nanesene nepravde, izjednačio građane u pravima i dr. Time je ispravljena velika nepravda ne samo prema kršćanima nego su i stvoreni preduvjeti za stvaranje slobodnijeg i pravednijeg društva bez čega nema opstanka nikomu, ne samo progonjenima nego ni progoniteljima. Kršćanstvo je Galerijevim ediktom iz 311. i Licinijevim reskriptom iz 313. konačno pravno i stvarno postalo slobodno.
Pobijedila je njegova duhovna snaga i postojanost u vjeri unatoč svim iskušenjima. Crkva se nije više morala bojati za svoju budućnost.Ona je svoju slobodu izborila tamo gdje joj je bilo najteže: na području gdje joj je bilo najteže i od svog najvećeg protivnika. Budućnost je pripala pobjedniku. Konstantin je umro nakon duge i uspješne vladavine.
Konstantinove su zasluge za Rimsko Carstvo i za daljnju budućnost svijeta nesumnjivo teško mjerljive. Njegovo djelo ima svjetsku važnost: uspostavio je red u Rimskome Carstvu, oslobodio ga je iz zagrljaja poganske religije proževši ga humanističkim i kršćanskim duhom, a da pritom nije izazvao lom Carstva. No teško je izreći sud s kojim bi svi složili.
Obično ga se naviše procjenjuje po onomu što je učinio za kršćanstvo: promicao je njegove interese, gradio crkve, odavao dužno poštovanje papi i biskupima, reformirao zakonodavstvo, zalagao se za crkveno jedinstvo i dr. No on je, prije svega, bio vojnik i političar koji se, kao i svi drugi, ravnao po specifičnoj logici moći. Njegov cezaropapizam sigurno nije išao u prilog Crkvi, koja je, nakon mučnih progonstava, tek počela udisati čist zrak slobode.
Nakon predavanja, priređena je i prezentacija restauriranog Raspeća- jednog od najvećih baroknih mletačkih skulptora Andrea Brustolona, koji je uradio tim konzervatora Centra za konzervaciju i arheologiju Crne Gore-Cetinje-područnom odjeljenju Kotor. Finansijska sredstva za restauraciju obezbijeđena su donacijom kotorskoj Biskupiji od strane italijanske regije Friulli-Venecija-Gulija.
Pozivajući se na izgubljeni dokument, don Niko Luković iznosi podatak da je Raspeće 1728.godine kupio kapetan Anton Florio direktno od autora Andrea Brustolona. Raspeće se čuvalo u staroj župnoj crkvi a kasnije na Prčanj.
Raspeće je Sa oltara je skinuto 11.veljače prošle godine odakle je prenesno u konzervatorski atelje Područnog odjeljenja za konzervaciju i arheologiju u Kotoru. Jasminka Grgurević rukovodilac radova napomenula je da su prije konzervatorskih radova sprovedena istraživanja u cilju analize originalnog skulptorskog izraza Andree Berustolona, analize stečenog stanja dijela i vrste oštećenja. Sprovedena istraživanja su pokazala da je originalna obrada Raspeća sačuvana u velikom procentu (oko 85%), te da je sasvim izvjesno restaurirano jednom i to početkom 20 stoljeća.
"Restaurirano Raspeće Andrea Brustolona u glavnom oltaru katedrale Svetog Tripuna, još uvijek miriše na terpentin, boju i lak i uskoro će krenuti obalom preko Mula do Prčanja, odnosno do njegovog mjesta u oltaru Svetog Križa gdje će mirovati najmanje sljedećih stotinu godina", zaključila je Grgurević, zahvaljujući svojim stručnim suradnicima Dragu Radimiru i Slavici Lompar, kao i don Antonu Belanu.
Kotorski biskup, monsinjor Ilija Janjić na kraju predavanja obratio se prisutnima te istakao važnost obnavljanje vjere, odnosno prijateljstva sa Hristom - u Godini vjere.
Andrea Brustolon je rodjen 1662.godine u malom jezerskom gradiću Belunu, u italijanskim Alpima. Prva skulptorska iskustva stekao je uz svog oca-vajara Jacoppa. Za njegov dalji razvoj značajan je boravak u Veneciji, posebno u Rimu između 1678. i 1680.godine gdje dolazi u kontakt sa ostavarenjima klasičnog vajarstva i djelima skulptora Berninija. Radio je crkvenu i profanu skulpturu, namještaj, relikvijare, tebernakle. Njegova djela izrađena u baroknom duhu sa sporadičnim akcentima rokokoa, bila su izuzetno cijenjena, a i danas su.