Relativno skroman fond kada su u pitanju monografije preduzeća i ustanova iz oblasti pomorstva u Crnoj Gori, obogaćen je novim djelom – monografijom Jadranskog brodogradilišta Bijela, uradjenom povodom lanjskog jubileja te firme – 85.godina osnivanja i rada brodogradilišta na rtu Pijavica u Bijeloj.
Luksuznu monografiju koja je na žalost, tiskana u samo 300 primjeraka, napisao je Bijeljanin Nikola Malović, inače autor romana bestselera „Lutajući Bokelj". On je u radu na knjizi o 85 godina dugoj tradiciji novije brodograđevne djelatnosti u Bijeloj, primijenio prilično neuobičajen pristup kada su monografije u pitanju, pa je stvorio i sasvim novi podžanr i djelo na granici izmedju klasične monografije, mega-novina i klasične beletristike.

Stoga je na kraju nastala vrlo slojevita knjiga što, osim obilja povjesnih podataka, pisane i foto dokumentacije sakupljenih tokom godinu ipo dugog autorovog istraživanja, sadrži i „iskustva iz prve ruke" brojnih Malovićevih sagovornika – meštara i inženjera koji su život proveli radeći u škveru na rtu Pijavica, neposredno doživljavajući sve uspone i padove firme stare preko 85 godina. Uz to, monografija donosi i vrijedne podatke o vjekovnom razvoju brodograđevne djelatnosti na obalama Boke kotorske, još od drevnog ilirskog plemena Arijeja, preko prvih pisanih tragova iz 1361 godine kada su Dubrovčani komadantu svog ratnog brodovlja koje se tada nalazilo u Boki naredili da „opravi jednu galiju na Prevlaci", odnosno današnjem Ostrvu cvijeća kod Tivta.
Priča o brodogradilištu Bijela koje je danas jedna od najvećih firmi u Crnoj Gori, počela je 1927 godine kada je Bijeljanin Božo Todorović kapitalom stečenim dugogodišnjim radom u inozemstvu, u svom rodnom mjestu, na rtu Pijavica osnovao istoimeno malo brodogradilište. U prvoj godini rada "Pijavica" je zapošljavala 10, a naredne 1928. godine 11 radnika. Brodogradilište je pokrivalo površinu od 1.000 kvadratnih metara. U ovom "škveru" kako su ga nazivali ljudi iz Bijela, vršila se popravka drvenih brodova, a gradili su se ribarski brodovi i jedrenjaci. Do 1940. godine u Brodogradilištu je izgrađeno 30 novih brodova i remontovano je više od 100 jedrenjaka i 12 parnih brodova. Poslije razaranja u Drugom svjetskom ratu, brodogradilište je 1946, obnovljeno a 1955. ime je promijenjeno u brodogradilište "Bijela". Kapaciteti su prošireni, kupljene su nove mašine i postrojenja i "Bijela" je polako napuštala izgradnju drvenih brodova koja je nekada bila okosnica proizvodne orijentacije od početaka brodogradilišta. Počela je izgradnja čeličnih brodova, napravljen je i novi plutajući dok za sopstvene potrebe, a 1976 Bijela je u Njemačkoj kupila najveći plutajući dok na istočnoj obali Jadrana – kapaciteta dizanja od 33 tisuća tona, koji je i danas okosnica tehničkih kapaciteta te firme. U proteklih skoro 40 godina, najviše zahvaljujući tom doku, Bijela je postala jedno od najvećih remontnih brodogradilišta u regionu čije usluge koriste brojne domaće i strane pomorske kompanije.
Sve to, ali i mnogo više od toga zahvaljujući Malovićevoj želji da povjesnu priču o brodogradilištu upotpuni storijom o načinu života Bijeljana umnogome odredjenom generacijama i generacijama koje su zaradjivale hljeb u ovdašnjem škveru, utkano je u stranice monografije Jadranskog brodogradilišta. Uz monografiju bivšeg tivatskog vojnog brodogradilišta Arsenal izdatu 1989 povodom 100-te godišnjice te firme i monografiju nekadašnje kotorske pomorske kompanije "Jugooceanija" iz 1995, monografija "Jadransko brodogradilište" Bijela je kapitalno djelo za proučavanje novije povijesti pomorske industrije u Boki kotorskoj.
Siniša Luković