U znak sjećanja na poginule u pobuni mornara u Boki 1918. u Đenovićima je u petak tradicionalno obilježen taj značajan povjesni događaj. Vijenac u more je položio veleposlanik Italije u Crnoj Gori, Sergio Barbanti, kao predstavnik naroda čiji su oficiri učestvovali u ovom pomorskom događaju, dok je ispred Mjesne zajednice „Đenovići" na spomen ploču vijenac položio gradonačelnik općine Herceg Novi, Dejan Mandić.
Pozdravljajući okupljene građane i one najmljađe veleposlanik Italije Sergio Barbaniti je kazao „Predstavlja mi veliku čast prisustvovati ovoj svečanosti mi danas slavimo vrijednosti slobode, hrabrosti i mira".

U obilježavanju pobune mornara, učestvovali su odred Bokeljske mornarice podružnica Herceg-Novi, Mjesna muzika Đenovići. Među brojnim zvanicama bili su veleposlanici Mađarske, Makedonije, Češke, Bosne i Hercegovine, Italije, predstavnici konzulata Srbije u Herceg Novom, Viceadmiral Bokeljske mornarice Ilija Radović, predstavnik Mornarice vojske Crne Gore kapetan bojnog broda Drako Vuković i brojni mještani.
Pobuna mornara počela je 1. veljače 1918 god. tačno u podne, na brodovima „Sankt Georg" i „Gea" kada je oko 6000 mornara austrougarske ratne flote pobunom preuzelo zapovjedništvo u svoje ruke i istaklo crvene zastave na oko 40 brodova u zaljevu Boke Kotorske, upravo ispred Đenovića gdje je bio stacioniran najveći broj brodova. Pobunjeni mornari ustali su protiv osvajačkog rata koji su vodile Njemačka i Austrougarska protiv Slovena, buneći se protiv uslova života na ratnim brodovima ohrabreni velikom oktobarskom revolucijom. Posadu su činili pomorci različitih nacionalnosti, a većina su bili Hrvati. Ubrzo su u Boku upućeni bojni brodovi, razarači i torpiljarke da spriječe pobunu, pa je pobunjenim mornarima postavljen ultimatum o predaji 3. veljače. Istog dana uhićeno je 500 pobunjenih mornara. U zatvoru je umrlo 10-tak mornara, tijekom pobune poginulo ih je dvoje, a ostali su osuđeni na dugogodišnje robije. Četvorica mornara i to troje Hrvata - Mate Brničević iz Krila Jesenica kod Omiša, Antun Grabar iz Poreča, Jerko Šišgorić iz Žirja kod Šibenika i Čeh František Raš, koji su vodili pobunu osuđeni su na smrtnu kaznu i strijeljani su 11. veljače u Škaljarima, Kotor.
Poznati cetinjski književnik i povjesničar Niko Simov Martinović zapisao je izjavu don Nike Lukovića koji je ispovjedio i pripremio mornare osuđene na smrt.
„Od uznemirenosti nijesam spavao. Točno u 5 sati ujutro bio sam u koridoru zatvora na prvom katu sa članovima prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik auditor (vojni sudac) Milota, pročitao presudu. Na to je František Raš doviknuo: 'Ta presuda je pucanje na pravdu!' Zatim su trojica mornara odvedeni u jednu zatvorsku ćeliju, a Mate Brničević u samicu. Predsjednik suda mi se obratio: 'A sada, velečasni gospodine, vaša je dužnost osuđene pripraviti na smrt i olakšati im zadnje sate života'. Najprije su me odveli u ćeliju gdje su bili Raš, Šižgorić i Grabar. Šižgorić je od ljutine razderao bluzu i jedno dugme sa njegove bluze doletjelo mi je na oko i razbilo mi staklo na cvikeru. Raš je bio pribran. On mi je rekao: 'Ja neću ništa tajno ispovijedati. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalist borio sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat, koji vode Njemačka i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu mornara da se sruši Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši časnici koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se dogodilo u Rusiji. Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene već sve narode svijeta i donijeti im mir i pravdu'. Prisutni su prihvatili izjavu Raša i povikali: 'Tako je!' Počeo sam tješiti osuđene mornare priznajući da oni idu na drugi svijet nevini, kao žrtve pale za jednu pravednu stvar. Na to mi je Šižgorić odgovorio: 'Uzalud nam vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi hoćemo živjeti na ovom svijetu i raditi za narod'. Antun Grabar je bio uznemiren. Žalio je napustiti drugove s kojima se borio. Žao mu je bilo žene i dvoje male djece koji su na njega mislili. On je od njih trebao napraviti nove ljude, borce za novo društvo, a nije uspio ni vidjeti ih.
Mate Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na brodu Gea, kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizirana. 'Ja ne žalim', rekao je Mate, 'što sam sudjelovao u pobuni. Ja ne žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti bolji život našem narodu'. U sedam sati mornari su već bili izvedeni na stratište na livadi ispod gradskog groblja u Škaljarima. Raš nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršila osam vojnika Mađara, pod zapovjedništvom jednog kapetana, također Mađara. Šižgorić je gledao osam strijelaca i rekao im: "Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život borili, hoćete da nas strijeljate?". Na to je jedan od vojnika, koji su trebali pucati, pao u nesvijest. Prva naredba nije izvršena dok se onesvješteni nije zamijenio drugim. Zapovjednik je dao znak sabljom za pucanje, ali vojnici nisu htjeli pucati. Zapovjednik je dao treći put znak za paljbu. Neposredno prije paljbe Raš je uzviknuo: 'Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!' Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio ranjen. Na to su, po naredbi, pripucala dva vojnika i dotukla ga".
M. Marušić

Audio: Veleposlanik Italije Sergio Barbanti