Zašto među domaćine SP-a ne ubaciti i nekoliko čarobnih plaža na obali Atlantika? Posjetitelji Mundijala naći će ih u Fortalezi, Natalu, Recifeu i Salvadoru, glavnim gradovima saveznih država Ceará, Rio Grande do Norte, Pernambuco i Bahia, sve na sjeveroistoku Brazila. Brazil ima morsku obalu dugu sedam i pol tisuća kilometara! Nije onda ni čudno da su sunce, pijesak, plaža tako važan element u životu i kulturi Brazila. I ne samo za one koji žive u obalnim gradovima.

Kult plaže

Brazilci obožavaju provoditi vrijeme na plaži, s obitelji i prijateljima. Njihov život na plaži počinje u ranim godinama. Nije neobično vidjeti bebe u kolicima ili košarama za bebe kraj njihovih majki u fio dental (konac za zube) badekostimima. Kad prohodaju, odlaze na plažu u pratnji služavki, a kad odrastu, na plaži sklapaju “stalne veze”, na plaži se drugima pokazuje zaručničko prstenje i kad je krug zatvoren na plažu se dovode novorođene bebe. Sve je dopušteno na plaži, sve se i odvija na plaži...ad hoc partija odbojke, nogometa, nogo-odbojke, frescobola... surfanje, flyboarding, kitesurfing... ranojutarnji jogging...uvijek gibanje u ritmu sambe... Plaža je i mjesto na kojemu se, u kupaćim gaćicama, sklapaju i ozbiljni poslovi, čak i mjesto na kojemu svoje kampanje vode političari i svakako mjesto na kojemu, među turistima, operiraju vješti i brzoprsti malandrosi, sitni lopovi. Oko barraca (kioska), gdje se prodaju sucos, svježe pripravljeni sokovi, kriške ananasa, kokosovi orasi, kikiriki, hladna, bem gelada (vrlo hladna) cerveja (pivo), chopp (točeno pivo), morski plodovi, cafezinho i mate, šareni zmajevi, kape i šeširi i ručnici za plažu i naočale za sunce, vode se živahne diskusije na teme nogometa, politike, najnovijih TV-sapunica... Prodavači preskakuju preko osunčanih tijela i povicima, pjesmom, zviždaljkom, udaranjem o mali bubanj reklamiraju svoju robu ovješenu o ramena. Sve su to uobičajeni prizori na brazilskim plažama. Brazil i plaže idu zajedno kao bossa nova i “Garota de Ipanema” (Djevojka s Ipaneme), koja je, naravno, zemlju i postavila na kartu svijeta kao centar sunca i pijeska i vječno preplanulih ljepotica.

Od Fortaleze do Salvadora

Sa ili bez Mundijala, Fortaleza je jedna od najpopularnijih turističkih destinacija na sjeveroistoku Brazila, ima preko trideset kilometara pješčanih plaža. Isto tako i Natal i Recife, južnije. Čak i za vrijeme brazilske zime, temperature se u sva tri grada kreću oko 30 stupnjeva Celzijusa. Sva su tri počela krajem 16. i početkom 17. stoljeća, zahvaljujući Portugalcima. I sva su tri bila neko vrijeme u rukama Nizozemaca. Od svih većih brazilskih gradova, Fortaleza i Recife najbliži su Evropi – sedam sati leta do Lisabona (ali isto toliko i do Porto Alegrea, na jugu Brazila!). Estadio Castelão (Fortaleza), Estadio das Dunas (Natal) i Arena Pernambuco (Recife) mjesta su na kojima će se ovih dana odvijati najvažnije aktivnosti, ali ta tri grada brazilskog sjeveroistoka posebna su zbog sunca, plaža, čistoga zraka i zbog morskih delicija. I zbog nekih glazbenih žanrova, popularnih u ovom dijelu Brazila – axé, sertaneja, frêvo i naročito forró. Ovaj zadnji tipična je, živahna i vesela, plesna glazba brazilskog sjeveroistoka. Bend čine samo tri glazbala - triangl, bubnjevi i harmonika. Kad su Britanci gradili željeznicu na sjeveroistoku Brazila, krajem 19. stoljeća, jednom mjesečno organizirali bi ples i pozivali lokalne ljude da im se pridruže, sa svojom glazbom. Na ulazu bi izvjesili znak “For all”, za sve, koji su Brazilci izgovarali forró. Tako barem legenda govori o nastanku forróa...Fortaleza i Natal su još poznati po čipkarstvu i tkanim rukotvorinama i mnogi posjetitelj ponese kući mrežu za ležanje – pravi suvenir iz kutka Brazila u koji se i odlazi na odmor i ljenčarenje.

Salvador, jedna od kolijevki brazilske kulture

Duša Brazila je na sjeveru, u državi Bahia. Kad stojite u središtu Salvadora, njezinog glavnog grada, i slušate ritmičke udarce bubnjeva, znate da je to istina. Kolijevka sambe i capoeire, Bahia je pulsirajući epicentar brazilske kulture. Dušu i duh Bahije nitko nije predstavio bolje od Jorgea Amada (1912-2001.), najvoljenijeg i jednog od najprodavanijih i najpoznatijih pisaca zemlje koju najčešće poistovjećujemo samo s nogometom i karnevalskim slavljima. Amado je napisao 33 knjige. Radnja većine zbiva se u njegovoj rodnoj državi koju je taj Baiano opisao ovim riječima: “Zemlja u kojoj je sve izmiješano i ispremiješano, gdje nitko ne može odijeliti vrlinu od grijeha ili razlikovati razborito od apsurdnoga ili povući crtu između istine i obmane, između stvarnosti i tlapnje”. Amado je svojim knjigama (Dona Flor i njena dva muža, Kapetani pješčanog spruda, Gabriela, klinčić i cimet, Tieta...), prevedenima na 49 stranih jezika, pronio kulturu Bahije i Salvadora diljem svijeta.

Čak i onaj koji u Salvador dođe na tek dan-dva, moći će reći da je vidio i doživio nešto neobično, nezaboravno. Salvador, i Bahia, evropska je kolijevka Brazila, ali i mjesto na kojemu je veza Brazila s Afrikom najprominentnija, i jedan je od najstarijih gradova obiju Amerika. Portugalci su ga osnovali 1549. godine, kraj Zaljeva svih svetih (Baia de Todos os Santos, jer otkriven je 1. studenog 1501.), zaljeva tako velikog, kako se govori, da bi u njega mogli stati svi brodovi svijeta. Dugi niz godina, Salvador, podignut za obranu od Španjolaca, Francuza i Nizozemaca, bio je glavna luka kolonije portugalskog kralja (Dom João III) za trgovinu šećerom, kakaoom, zlatom i dijamantima i za sramotnu trgovinu robljem. Brazil je bio zadnje mjesto u Amerikama koje je ukinulo robovlasništvo, 1888. godine. Također, Brazil je uvezao više robova nego bilo tko drugi – oko 3.5 milijuna, šest puta više od SAD-a. Većina stanovnika Salvadora, preko 80%, porijeklo vuče od afričkih robova, dovedenih uglavnom iz današnjih Nigerije, Gane, Togoa i Benina. U Salvadoru, Afrika nikada nije daleko. Ona je u hrani i glazbi, plesu i religiji, naći ćete je na licima ljudi i u njihovim srcima, čak i u srcima bijelaca. Todo branco tem negro na familia (Svaki bijelac ima crnca u obitelji). Afrika je pradomovina Bahije. Za Bahiju i kažu: Tijelo joj je u Americi, ali duša u Africi. Klišej, ali kao i u svakom drugom, tako i u ovom ima istine.

Iako bogat i raznolik, Salvador, kao i druge brazilske gradove, muče i duboko siromaštvo i visoka stopa kriminala. Salvador pruža dobar uvid u kontraste koji su oblikovali današnje društvo Brazila. U prošlosti, bio je najveća luka Južne Amerike, daleko bogatiji od Lisabona. I bio je prvi glavni grad Brazila, do 1763. godine, kad su se političke i ekonomske sile premjestile južnije, u Rio de Janeiro. I kao što je ljepotan Rio ostao uvrijeđen i pogođen premještanjem glavnog grada u Brasíliju, tako i u Salvadoru, u fizičkom smislu jednom od najljepših gradova u cijelom Brazilu, ustraje izvjestan macho osjećaj da su on i Bahia pravi Brazil. Tropski Salvador nastavlja uz vlastitu ritmičku, točnije poliritmičku, podlogu.

Zbog litice visoke 100 metara, koja se proteže duž obale zaljeva, grad je podijeljen u dva dijela, Cidade Baixa i Cidade Alta, Donji i Gornji grad, i oba su vrijedna temeljitog razgledanja makar Gornji zahtjeva i dosta truda – ulice su strme, a u Salvadoru je vruće i vlažno cijele godine (iako stalni svježi povjetarac s oceana pomaže). Od 1873., dva dijela grada povezuje Elevador Lacerda, sustav od četiri dizala, koja za 20-ak sekundi prelaze visinsku razliku od preko 70 metara, između trga Thomé de Souza, u Gornjem, i trga Cayru, u Donjem gradu, i prevoze na tisuće ljudi svakoga dana. Salvador je grad koji su izgradili moreplovci i Donji je grad podsjetnik na zlatno doba portugalskog pomorstva. U Gornjem gradu, povijesna barokna jezgra Pelourinho, divan primjer portugalske graditeljske baštine iz sredine 16. stoljeća, obavezna je za svakog posjetitelja i na UNESCO-voj je listi svjetske baštine. Njezine uske, lavirintne ulice, njezine veličanstvene kuće, s kićenim fasadama, obojanima poput uskršnjih jaja, bojama sladoleda – od badem ružičaste i metvica zelene do limun žute i ispranog akvamarina, njezine bogato ukrašene crkve kojima u cijelom svijetu nema premca, očarat će svakoga. U Pelourinhu, na glavnom trgu, kraj crkve Rosario, i kuća je Jorgea Amada – svjetloplava. U njoj je muzej posvećen životu i djelima najdražeg sina Bahije, kreatora preko 5000 likova, zakletog ljevičara i komunista (dok nije saznao za zločine Staljina), prijatelja Picassa, Nerude i Sartrea, pobornika kulturne, rasne, vjerske raznolikosti, čovjeka koji je putem svojih knjiga govorio o jeitihno brasiliero, brazilskom načinu, ostatku svijeta. Jedan od njegovih aspekata je vjerski sinkretizam, sastavljen od različitih vjerskih elemenata iz afro-brazilskih kultova, kao što su candomblé i umbanda, ali i katolicizma, judaizma, islama. Ime Baía de Todos os Santos odjednom poprima jedno novo značenje: Zaljev Svih svetih, doista! “Candomblé je jedan od ključeva za otkrivanje duše Bahije. Sinkretička religija, istinski spoj katolicizma i afričkih vjerovanja,” rekao je Amado. “Mi smo također izmiješali naše rase i mislim da će se miješanje rasa nastaviti sve dok ne dobijemo društvo bez rasizma. U Brazilu može biti individualnih rasista, ali nema filozofije rasizma – važna razlika!”

Vjerovanje u odsutnost rasizma duboko je ukorijenjeno u psihi Brazila. U Brazilu ne razmišljaju o rasama nego o bojama, ne razmišljaju dualistički. Kad je, 1976., brazilska vlada u obrasce za popis stanovništva unijela pitanje “Koje ste boje?”, rezultat je bio 136 različitih odgovora, od “prljavo bijele” do “svjetlo crne”, od “preplanule” do “blijede”, od “zelene” do “plave”. Ta duhovita i impresivna lista izložena je u muzeju Jorgea Amada, na glavnom trgu povijesne četvrti Pelourinho, Salvador, Bahia. Napomena: Pelourihno (pelurinju)...zvuči toplo, nekako seksi kad se izgovara, ali znači “stub srama”, za javno kažnjavanje robova.

Pelô, kako trg zovu žitelji Salvadora, osim dugom poviješću i jedinstvenom arhitekturom, danas obiluje i mnogim drugim atrakcijama – umjetničkim, glazbenim, gastronomskim...Salvador se općenito priznaje kao mjesto iz kojega je potekla moderna capoeira, afro-brazilska umjetnička forma koja uključuje elemente borilačkih vještina, plesa, ritma i pokreta. Capoeira je dijalog među igračima, razgovor putem pokreta koji nose različite nijanse značenja. U stvaranju capoeire ključnu su ulogu odigrali afrički robovi, u 16. stoljeću – razvili su je zbog samoobrane i te vještine prikrivali kroz ples i pjesmu. Mnogi stilovi capoeire nastali su iz dva glavna, regional i angola, i bili formalizirani u prvoj polovici 20. stoljeća, nakon što je capoeira bila u Brazilu legalizirana. Salvador de Bahia se s pravom smatra i žarištem brazilske glazbe. U njemu se rodio pokret Tropicália, iz njega je potekla MPB (Música Popular Brasileira), mnoštvo afro-brazilskih tradicija kao i simbol Brazila i brazilskog karnevala, samba. Gilberto Gil, Caetano Veloso, Tom Zé, João Gilberto, Carlinhos Brown, Maria Bethânia, Gal Costa, Daniela Mercury...samo su neka od najvećih imena Salvadora, dobro poznata svima koji vole i cijene glazbu Brazila. Salvador je velik, lijep i – siromašan, ali njegovi su ljudi, kao i Baianosi općenito, uvijek nasmijani i topli i otvoreni i, čak i za brazilske standarde, vrlo ležerni. I odavno su smislili dionizijsku osvetu za tri sestre Suđenice. Svoju su golemu energiju koncentrirali na sve ono što život čini vrijednim življenja: stvaraju najbolju glazbu, plešu najsenzualnije plesove, slikaju i pišu s najviše mašte, pripremaju najukusniju hranu, organiziraju, na svojim ulicama i trgovima, najbolja i nebrojena slavlja, feste, tokom cijele godine, uključujući ulični karneval, a on je Majka svih Slavlja, i njima su svojem gradu, koji dobro poznaje tugu i patnju, donijeli naziv najveselijeg grada u Brazilu. I, jasno, vode ljubav bolje od bilo koga drugoga (tako vam barem kažu). Ako je Bahia zemlja u kojoj je, kako je Amado rekao, “sve izmiješano i ispremiješano”, onda je njezina hrana savršeni primjer te simbioze. Portugalci su sa sobom donijeli sklonost za meso i za slatko (bez deserta ne završava nijedno jelo; quindim de yaya, krema od jaja i kokosa, jednako fina za jesti kao što je zgodna za izgovoriti: kinđing đi jaja), Indijanci doprinijeli autohtonim sastojcima kao što su manioka (u gotovo svakom jelu), slatki krumpir, orašasti plodovi i kakao. Iz zapadne Afrike doneseni su bamija, banana, đumbir, crvena paprika, crni grah i dendê, palmino ulje (jarke crveno-narančaste boje, znači – sadrži karotene, ali oprez – i zasićene masnoće!). Moqueca (složenac od ribe i drugih plodova mora, ili od mesa, kuhano u kokosovom mlijeku, začinjeno dendê uljem), carurú (škampi s bamijom, kikirikijem, začinjeno dendê uljem), vatapá (škampi ili piletina u kokosovu mlijeku, s mljevenim kikirikijem, začinjeno dendê uljem), xinxim de galinha (složenac od piletine, umak od mljevenih suhih račića, začinjeno dendê uljem) ... samo par primjera s bogatog i egzotičnog bahijanskog jelovnika. Sve je to najbolje zaliti pivom, Brahma ili Antartica (ova zadnja je bolja), ali u Pelourinhu valja barem kušati cravinho (ili cravo) – cachaça s natopljenim klinčićem. Jeftino, jako fino i – ubojito! Ili još jedna slična infuzija – A Gabriela, s klinčićem i cimetom, piće inspirirano Amadovim romanom. Jorgeu Amadu i pripada zadnja riječ: “Svetkovanje, čak i pod nesretnim okolnostima, dar je koji je naš narod dobio zahvaljujući isključivo naklonosti našeg Senhora do Bonfima i Oxale. To dvoje zajedno čini jedno, Boga Brazilaca, u Bahiji rođenoga.”

U nastavku, dalje na jug, do Rio de Janeira i São Paula, Curitibe i Porto Alegrea...