Kad je Brazil zadnji puta bio domaćin SP-a, godina je bila 1950. Bilo je to četvrto Svjetsko prvenstvo, prvo nakon Drugog svjetskog rata. Utakmice su se igrale u šest gradova (Belo Horizonte, Curitiba, Porto Alegre, Recife, Rio de Janeiro, São Paolo). Ali tada je sudjelovalo samo trinaest reprezentacija. Na 20. Mundijalu sudjeluju trideset i dvije i već spomenutim gradovima dodano je drugih šest: Cuiabá, Fortaleza, Manaus, Natal i Salvador te Brasília, glavni grad Brazila, koja 1950. godine nije niti postojala. Iako nas u ovoj, 2014. godini, u sve te gradove vodi prvenstveno jogo bonito (lijepa igra) i iako je futebol jako važan dio kulture Brazila, prva stvar, kažu Brazilci, koju brazilsko dijete uči nakon što prohoda, svaki od tih 12 dalekih gradova vrijedan je makar i kratkog pogleda iz drugog ugla. I iako je za obnovu ili izgradnju novih stadiona u tim gradovima izdvojen divovski budžet od milijardu dolara, u svakome od njih kriju se i druga blaga, drugi užici i zadovoljstva. Makar je naslov svjetskog prvaka osvojio čak pet puta, više od bilo koga drugoga, Brazil je mnogo više nego samo zemlja nogometa. Na koncu, Svjetsko prvenstvo je prilika da se bolje upoznaju i narod, običaji i kultura Brazila...

Gradovima unutrašnjosti, od Belo Horizontea do Manausa

Belo ili BH (u izgovoru Beagá), kako Belo Horizonte često zovu, glavni je grad države Minas Gerais, šesti najveći grad Brazila (oko dva i pol milijuna), ali na jugoistoku zemlje treća je najveća konurbacija (odmah iza širih područja São Paola i Rija), sa više od pet milijuna stanovnika. Brazilska predsjednica Dilma Vana Rousseff, prva žena na čelu brazilske vlade, rodom je iz Belo Horizontea, kćerka bugarskog poduzetnika. Belo je još poznat i pod imenom Cidade dos Bares, Grad barova; doista, više je u njemu barova per capita nego u bilo kojem drugom gradu Brazila. Njegovih oko 12000 pojila, botecos, bilo je dovoljno za New York Times da ga nazove Bar Capital of Brazil. Ali, oprez – prema brazilskom zakonu tolerancija prema alkoholu je nulta! Policija može uhititi čak i kad samo sumnja, bez puhanja. Najbolji mogući scenarij: zatvor i visoka novčana kazna. (I još nešto što vrijedi u svim brazilskim gradovima pa i Belu – ako vas netko opljačka, ne reagirajte. Vaš je život vrijedniji od 100 dolara.) Država Minas Gerais jedan je od četiri najznačajnija proizvođača cachaçe, ruma, nacionalnog alkoholnog pića Brazila. Radi se od soka šećerne trske, donesene, u 16. stoljeću, s portugalskog otoka Madeira. Brazilci često uživaju u čistoj cachaçi, koju iz male, kratke čašice ispijaju polako, ali ona je i glavni sastojak najpopularnijeg i svjetski poznatog koktela – caipirinha. Mmmm, fino...cachaça, drobljeni led, šećer, limeta. Saúde! Nakon dvije-tri bolje nam je krenuti do Dona Lucinhe, na feijão tropeiro, grah s kobasicom i maniokom. Minas Gerais je, s državama São Paolo i Paraná, na jugu zemlje, i najveći brazilski proizvođač kave kao i najveći proizvođač mlijeka i mliječnih proizvoda (kriška-dvije mekog, mokrog queijo minas sira, s pão de queijo, pecivom napravljenim s brasnom od kasave i istim sirom...divota!), a kako joj to i sâmo ime govori, država također “općih rudnika”. Sve to govori da je Belo središte bogate poljoprivredne i rudarske regije. Grad je relativno mlad, tek mu je nešto više od 100 godina; uredan, moderan, prvi koji je u Brazilu bio planiran, po uzoru na Pariz i Washington, kako bi, kao glavni grad Minasa, zamijenio Ouro Preto, koji zbog brda i planina nije sebi mogao dopustiti ekspanziju stanovništva. Osim potpuno renoviranog stadiona Estadio Mineirão, Belo nudi obilje drugih sadržaja, ali izlet u Ouro Preto (Crno zlato) vrijedan je svakog truda. Od Bela udaljen oko 100 km (od Rija 475 km), Ouro Preto je izvanredan primjer barokne (portugalske kolonijalne) arhitekture i pod zaštitom je UNESCO-a. Vjerujte mi na riječ – taj negdašnji centar zlata, dijamanata i poludragog kamenja, najveći i najbogatiji brazilski grad sredinom 18. stoljeća, krunski je dragulj i moguće jedan od najinteresantnijih gradova Brazila. Malo poznat izvan granica zemlje, Brazilcima je Ouro Preto isto što i Talijanima Venecija.

Najmlađi domaćin SP-a, avangardna Brasília, glavni grad zemlje, duboko u njezinoj unutrašnjosti, usred goleme južnoameričke divljine, nešto je kao nagli skok u budućnost, onakvu, barem, kakvom su je zamišljali krajem 50-ih i početkom 60-ih godina. Vizualno i konceptualno Brasília fascinira i danas jednako kao što je onda kad ju je, na poticaj tadašnjeg predsjednika Brazila Juscelina Kubitscheka (1956-1961.), osmislila slavna projektantska trojka - arhitekt Oscar Niemeyer, urbanist Lúcio Costa i pejzažni arhitekt Roberto Burle Marx. Smještena u saveznom distriktu, Distrito Federal, unutar savezne države Goiás, na središnjoj, 100 metara visokoj, visoravni – Planalto Central - Brasília je jedan od najposebnijih gradova svijeta; zbog svoje modernističke arhitekture i “snažnog utjecaja na povijest urbanizma” upisana je na UNESCO-ov popis svjetske baštine, jedini grad na tom popisu izgrađen u 20. stoljeću. Izgradnja modernog sjedišta vlasti u najvećoj latinskoameričkoj zemlji bio je monumentalan poduhvat. U Riju, koji je bio glavni grad Brazila od 1763. godine, protivljenja su bila žestoka. Vladini uposlenici nisu željeli napustiti udobnosti i plaže Rija makar je Kubitschek nudio stopostotno povećanje plaća, porezne olakšice, mogućnosti za rano umirovljenje, smiješno niske stanarine, čak i popuste za namještaj i pokućstvo. Brasília je, kao novi, ultramoderni glavni grad, 930 km daleko od Rija, bila inaugurirana 21. travnja 1960. godine. S odlaskom vlade, njezinih službenika i stranih diplomata, Rio će dugo biti neutješan. Sve atrakcije Brasílije sadržane su u “trupu” avionu nalik (ili raskriljenoj ptici) tlocrta grada – Palača nacionalnog kongresa, Predsjednička palača, Zgrada vlade... i hiperboloidna struktura Katedrale – Catedral Metropolitana Nossa Senhora Aparecida em Brasília - ateista Oscara Niemeyera. Brasília nema elan Rija, ali Niemeyer joj je dao obilje zavodljivih oblina. Zrak je čist, nezagađen. Nebo ogromno i još plavlje nego iznad Rija; zemlja crvena, u smislu minerala siromašna, ali u umjetničkom smislu – kao da je namjerno uokolo prosuta, za kontrast bijelim vladinim zgradama. Promet, za brazilske standarde, dobro organiziran, zahvaljujući širokim bulevarima i avenijama. Upravo obnovljeni Estádio Nacional Mané Garrincha, nazvan prema slavnom nogometašu, na oko trideset je minuta hoda od gradskog sektora hotela i spreman za svojih 68000 mahnitih torcedoresa (navijača)! Što se najviše jede na širokoj brazilskoj savani? Govedina! Svatko će vam reći da je brazilska najbolja osim ako, naravno, s tim pitanjem ne naletite na Argentinca. Ali zašto u glavnom gradu Brazila ne probati feijoadu, nacionalno jelo Brazila (ali omiljena je ona i kod carioca i kod paulista)? Feijoada completa: crni grah, svakojaki usoljeni komadi svinjetine i govedine, barem dvije vrste dimljenih kobasica, s prilogom od raštike, riže, farofe (mrvice od brašna manioke), kriškama naranči, za osvježenje. Razni mesni odresci doprinos su afričkih robova, koji su, u 16. stoljeću, složenac inspiriran onim portugalskih kolonista od bijeloga graha obogaćivali onime što su sami dobijali, ostatke svinje ili goveda, ušima, repovima; farofa je doprinos Indijanaca. Feijoada je istinski spoj brazilskih kultura. I tona kalorija. U znak odobravanja, ceremonija traje satima, pojačana caipirinhama. Brazilci nakon feijoade odspavaju dva-tri sata ili uzimaju slobodno ostatak dana, a ja sam vas, prije odlaska iz Brasílije, još  htjela poslati na Itiquira slapove, dva sata vožnje, da se dobro napijete čiste, čiste vode.

Brasília ima nešto preko 2,700.000 stanovnika; Cuiabá, glavni grad države Mato Grosso, malo više od pola milijuna i najmanji je grad-domaćin SP-a. Zovu ga Cidade Verde, zeleni grad, jer najjužnija je ulazna točka za brazilsku savanu (cerrado) i za Amazoniju, i sjeverna vrata za Pantanal, najveću močvaru na svijetu i jedan od njegovih najkrhkijih i najraznolikijih bioloških ekosustava (po bioraznolikosti konkurira amazonskom području), s blizu 5000 različitih biljnih i životinjskih vrsta. Na UNESCO-voj listi svjetske prirodne baštine, Pantanal se prostire preko država Mato Grosso i Mato Grosso do Sul i na zapad, u Boliviju i Paragvaj, područjem veličine nekih 140.000 do 195.000 četvornih kilometara. Cuiabá, u samom geografskom središtu južnoameričkog kontinenta – 2000 km do Atlantskog, isto toliko do Tihog oceana - jedan je od najtoplijih gradova Brazila, s ljetnim temperaturama iznad 40 stupnjeva Celzijusa. Osnovan početkom 18. stoljeća, kad je zlato bilo pronađeno u okolnim rijekama, Cuiabá se razvijala pod utjecajem evropskih, afričkih i, naravno, domorodačkih kultura. Na jeziku negdašnjih stanovnika, Bororo Indijanaca, Cuiabá znači “mjesto na kojemu ribu lovimo kopljima”. Zahvaljujući stočarstvu, Cuiabá je danas živahni “gradski kauboj”, u kojemu možete i jesti kao pravi pantaneiro (kauboj) ili gaucho - tipični pantaneiro barbecue ili carne seca com abóbora (na suncu sušenu govedinu s bundevom), i piti kao pravi pantaneiro – tereré, vrstu ledenog čaja napravljenog od listova biljke yerba mate (na portugalskom erva mate), s hladnom vodom, koji se pije iz kravljeg roga. Nešto jače? Uvijek tradicionalna caipirinha i liker zvan canjinjin, napravljen od klinčića, cimeta i đumbira, proizvodi se samo u mjestu Vila Bela da Santissima Trindade, mjestu u državi Mato Grosso, s najdužim imenom u Brazilu. Tako blizu Pantanala, cuiabanosi, prirodno, vole i slatkovodnu ribu: pintado (vrsta soma), matrinchã (slična grgeču) i pacu (rodica piranhe), a i meso aligatora se često nađe na jelovniku. Blizina Pantanala definitivno je najveća atrakcija Cuiabe i bio bi zločin kročiti ovih dana samo na njegov stadion, Arena Pantanal, iako izgrađen posebno za Mundijal, i to od materijala i na način koji bi trebali biti model održivosti tog florom i faunom bogatog područja, a ne kročiti i u najveće tropsko močvarno područje svijeta.

Pa kad je već najjužnija ulazna točka za Amazoniju, “zelena pluća” planete, zašto sada ne produžiti na sjever, ka Manausu, u susjednu državu Amazonas, najveću brazilsku državu. U srcu amazonske kišne šume, najveće tropske kišne šume na svijetu, koja se prostire trećinom južnoameričkog kontinenta, Manaus, osnovan 1669. godine, kasnije nazvan prema domorodačkom plemenu Manaós, smješten je nekoliko kilometara uzvodno od mjesta na kojemu se rijeka Negro ulijeva u rijeku Solimões (gornji tok Amazone) i dvije nastavljaju kao Amazona – miljama teku usporedo, u dvije različite boje, crnoj i smeđoj, vode im se ne miješaju. Velike razlike u temperaturama vode, kiselosti i brzinama toka rijeka uzrok su tom fenomenu. Postoji izoliranost i onda postoji Manaus. Od Rio de Janeira do Manausa, glavnog grada države Amazonas, zračna je udaljenost oko 2800 kilometara. Nema zapravo ceste do njega, može se samo avionim (od Rija oko četiri sata) i brodovima (od Beléma, oko 1600 km udaljenog, na obali Atlantika, otprilike pet dana). Guma je, u razdoblju od 1890. do 1920. godine, od Manausa napravila jedan od najbogatijih gradova svijeta, svakako najbogatiji grad južnoameričkog kontinenta, donijela mu i nadimak A Paris dos Trópicos, Tropski Pariz. Njegova opera, Teatro Amazonas, izgrađena 1910. godine, na trgu Largo São Sebastião, s pozlaćenom kupolom, od evropske opeke, talijanskog mramora i francuskog vitraja, kopija je pariške Grand Opera de Paris; njegova Mercado Municipal Adolpho Lisboa kopija pariške tržnice Les Halles (vrijedno je barem zaviriti, vidjeti čudesnu ponudu lokalnih riba). Njegova Carinarnica i njegov Svjetionik stajali se nekoć u Engleskoj, dok nisu rastavljeni, preneseni u Manaus i u njemu ponovno sastavljeni. Prvi tramvaji u Južnoj Americi vozili su ulicama Manausa. Rublje se slalo u London na pranje i glačanje jer mnogi žitelji vrućeg i vlažnog Manausa mogli su to sebi priuštiti. Dok je King Rubber bio na vrhuncu moći. Dvomilijunski grad danas živi od riječnog prometa, važna je luka s plovećim dokovima koji primaju i oceanske brodove, zatim od nekoliko industrija i sve više i više od ekoturizma. Izlet brodom, čamcem, kanuom... niz mističnu Amazonu je obavezan. Po povratku, dobro je sebe nagraditi juhom zvanom tacacá. Sastojci: tucupi (sok od manioke), jambu (listovi istoimene prašumske biljke iz porodice glavočika, Acmella oleracea, poznate i pod imenom biljke za zubobolju), sušeni račići, škrob od tapioke. Jedna stvar koju Manaus nije imao do sada, to je bio stadion. Sad ga ima, u obliku pletene košare, tipične za područje. Arena Amazonia je jedan od dragulja SP arhitekture; reklamiraju je kao ekološki najodrživiji stadion u Brazilu – kišnica će se skupljati za WC-e i navodnjavanje terena, obilje sunčeve svjetlosti koristit će se kao obnovljivi izvor energije, biljnim pokrovom kontrolirati temperatura na stadionu, u vlažnom Manausu. Njegova ekvatorijalna klima neće biti ugodna ni posjetiteljima ni igračima i makar je sada takozvana suha sezona (iznenadnih pljuskova uvijek ima, zahvaljujući temperamentom zraku iznad Amazonije) – bit će znojenja!

U nastavku, obalni gradovi-domaćini SP-a, od Fortaleze do Porto Alegrea.