Dražen Zetić

(intimna prisjećanja na kulturu hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj)

… još je antički mislitelj Ksenokrat shvaćao istinu kao brigu za druge ljude! Takva briga u sebi sazdaje ljubav - koja nas uvijek iznova iziskuje, traži… (pre)odijeva. Ljubav je neprikosnoveni organon našeg središta Osobe, neizmjerljiva istinska radost, najiskrenije kraljevanje duše, nadublje prijateljstvo Duha. I, u ovome vremenu, u zonama našega bića, nedvojbeno da samo ljubavlju možemo dotaknuti nutrinu samoga Dobra. Samo ljubljeno biće ljubi.

Deus datus...

„I zavapivši jakim glasom izdahnu“ (Mk 15, 37)

         U vranom nevremenu, u urni vode – gledam Kalvariju – tajnu s kojom se ne dade paradirati ovim svijetom. Nisu to samo ona Beckettova uskršnja zvona koja se u daljini čuju. Nije to samo onaj mrvičak nade, tračak svilene svjetlosti u panorami Noine duge. Ne. To Bog govori... kroz usta uniženih proroka. U rasapu dana, strpljivo ćutim davno ispuštenu milost. Milost koja će posrebriti svijet sićušnog čovjeka...

Noć… zapletena u vjetru. Bordo knjiga na stolu. Antikvarna cijena deset kuna. Pripovjedači iz Bosne. Uski hodnik, lepršavi miris majčina cvijeća. Ujutro. Navečer… iz mjeseca u mjesec. U dnevnom boravku, maslinov križ iz Jeruzalema. Pritajen zaglušuje tuste udarce crvenih batova po bjelkastom zidu… Čije li su ga ruke pravile…? Prohladne simfonije. Advent bez pahuljica. Zaslijepljeno dahom magle zimsko sunce… Naizgled svakodnevno… prosinačko… Prvi plač. Rađanje djetešca u susjedstvu. U obližnjem kvartu… staroj gradskoj bolnici… u Betlehemu… U majušnom kutku sirota ljudska srca…

U tajnovitoj šutnji prohujalih smiraja, prebivaju zetečene freske svetaca, svijetložutim sedefom voska posvećene ikone Bogorodica... Skamenjena lica starih palača, elegantne dvorske terase, fino ugravirani plemićki reljefi u obiteljskim grbovima, otmjeni balkoni s lijepo oblikovanim renesansnim stupovima... uz slabašni odsjaj uličnih svjetiljki, i naherenih kapija velebnih kamenih zdanja... šapću prolaznici u predvečerju...