Prije neki dan Crnu Goru je zatekla vijest o smrti prof. dr Milorada Nikčevića (1941-2021), akademika DANU i predavača na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost. Njegovim odlaskom u istoriju se vinuo predstavnik jedne prometejske generacije naučnih poslenika i utemeljivača savremene montenegristike koji su svojim radom i angažmanom uspostavili i afirmisali novu naučnu i teorijsku misao o Crnoj Gori, njezinome identitetu, prošlosti i kulturi. Nikčevićeva smrt predstavlja trajni gubitak za našu državu budući da je ostala bez jednog od svojih najzakletijih sinova koji su čitav svoj radni vijek posvetili njezinoj odbrani.
Za Milorada Nikčevića još se za života komotno moglo reći da je bio kompletan intelektualac, u smislu u kojemu se taj društveni poziv doživljava od vremena prosvjetiteljstva. Ne samo što je bio svestrani istraživač, sakupljač, priređivač, predavač i autor, no je za razliku od mnogih crnogorskih naučnika imao hrabrosti uvijek javno iznositi kritiku na račun društvenih devijacija. Moglo mu se tako jer je dolazio iz kuće Nikčevića. Moglo mu se jer je imao znanje i oštro pero. Moglo mu se jer je uza sebe imao brata Vojislava, prekaljenoga borca za emancipovanu i sebi okrenutu Crnu Goru! A taj izbor nije bio lak. Koštao on je Milorada državnih nagrada, apanaža i subvencija kojima su neprijatelji Crne Gore kupovali sluganstvo dobrog dijela crnogorske intelektualne scene. No, profesoru Miloradu Nikčeviću životna vodilja nijesu bila ni namještenja ni materijalna dobit već proboj u svijetu nauke i promocija i zaštita crnogorskoga jezičkog, književnog i kulturnog nasljeđa o čemu svjedoči voluminozno djelo koje je ostalo iza njega. Zato je vrijedno pomenuti i njegov rad na širenju saznanja iz istorije crnogorske kulture.
Milorad Nikčević dobar dio svoga naučnoga rada, osobito kroz projekt o hrvatsko-crnogorskim kulturnim vezama, posvetio je valorizaciji crnogorske kulturne baštine. Zahvaljujući njegovu radu rasvijetljen je doprinos koji je arhitekta Josip Slade dao Cetinju i Crnoj Gori; rasvijetljen je značaj Konkordata između Crne Gore i Vatikana i uloga Josipa Jurja Strossmayera u tome procesu; zatim, značaj Parčićeva glagoljskog Misala. Posebnu pažnju posvetio je crnogorskoj enklavi u Peroju, što je rezultiralo objavljivanjem nekoliko studija, zbornika i monografija. Iz zaostavštine Josipa Ribarića objavio je, uredio i opsežnom studijom propratio Ribarićevu leksikografsku građu o Peroju. Priredio je i izvore koje je o Peroju kao mlada naučnica sakupila Maja Bošković Stulli. Potom i studiju „Dukljanska kraljevina“ od Frana Milobara te napisao nekoliko monografija i ne desetke članaka o kulturno-povijesnim sponama između Hrvatske i Crne Gore, njegove dvije kuće koje su ga satkale i kojima se svojim djelom nastojao odužiti.
Kvalitet jednog profesora može se lako procijeniti na osnovu njegovih učenika. Studenti Milorada Nikčevića danas su vodeći profesori slavistike i filologije na osiječkoj i cetinjskoj katedri. Jednako važno kao prenošenje znanja, Nikčević im je svima prenio kritičku notu koju svaki intelektualac mora pośedovati kako bi sačuvao nezavisnost i objektivnost. A kao što rekoh, imali su se na koga ugledati, naročito u posljednjih godinu dana kada je iz bolničke postelje pisao razorne tekstove protiv fašizacije i klerikalizacije crnogorskoga društva i aktuelne izdajničke Vlade Crne Gore koja se nije udostojila oglasiti povodom njegove smrti. No, Nikčeviću pomen od takvih i ne treba jer njegovo će ih djelo i dalje progoniti. Koliko ga je brinula situacija u Crnoj Gori, gotovo do dan pred smrt konstantno je pratio dešavanja, a onoga dana, dok se ispisivala nova slavna istorija crnogorskoga nepokora na cetinjskim barikadama, profesor Nikčević je, iako u bolnici, stalno pozivao telefonom svakoga od svojih kolega da pita za zdravlje.
Kako naša nacionalna himna kaže – „Da je vječna Crna Gora“ tako je sa jučerašnje komemoracije u njegovu čast poručeno: Da je vječno śećanje na Milorada Nikčevića. Neka je vječno njegovo djelo!
Slava mu.
:
Izvor: Antena M / Boban Batrićević