Rijetki su oni, i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, koji znaju nešto više o Vjenceslavu Čižeku, hrvatskome pjesniku, dugogodišnjem političkom emigrantu i višegodišnjem zatočeniku u jugoslavenskim zatvorima. 

Vjenceslav Vjeko Čižek rođen je u Boki kotorskoj, točnije u Đenovićima, 28. veljače 1929. godine. U Crnoj Gori je stekao osnovno i srednje obrazovanje. U Podgorici je uređivao list Omladinski pokret te osnovao Klub mladih pisaca. Iz Crne Gore je protjeran jer je odbio objaviti neke članke po nalogu Centralnog komiteta. Jugoslavenske komunističke vlasti osudile su ga na pet godina robije, koju je izdržavao u Sremskoj Mitrovici.  Nakon toga odlazi u Sarajevo, gdje je završio filozofiju. Kao profesor filozofije je čak osam puta ostajao bez posla, da bi  potom 1972. godine emigrirao u Njemačku. U studenom 1977. jugoslavenski su ga agenti silom oteli i odveli natrag u Jugoslaviju. Godinu dana kasnije bio je osuđen na dvanaest godina tamnice, tijekom kojega razdoblja je gotovo potpuno oslijepio.

Na zahtjev njemačke vlade pušten je na slobodu u srpnju 1988., a u studenome iste godine stigao je u Frankfurt, u svoju drugu emigraciju. 

Po dolasku u Njemačku Čižek objavljuje zbirke pjesama ,,Krvopisi predsvanuća'' 1989. godine i ,, Bosonoga prašina '' 1994. godine. Satirične listiće pod nazivom ,,Ljekovito trnje'' piše 2000. godine. Stvarao je gotovo do posljednjeg trenutka svojega života.

Poslije njegove smrti izlaze zapisi iz tamnice pod nazivom ,, U raljama zloduha”. Iz zeničkog zatvora Čižek je izišao slijep, a u pisanju mu je pomagala supruga koja je zapisivala ono što bi joj on diktirao. Tako su, srećom, ostala sačuvana njegova djela.

Nakon duge i teške bolesti umire u Dortmundu 25.  studenoga 2000. godine. Pokopan je u Sinju, odakle mu je bila supruga, 1. prosinca 2000. godine.  

“Bio sam antikomunist kroz cijeli svoj život. Desetljećima rugalački sam navještao sramno raspadnuće strahovlade. Nisam to činio zastupajući neko drugo ideološko, političko ili ratničko stajalište. Komunistički društveni sustav doživljavao sam kao izravni i posvemašnji napad na ljudsku bit. Stoga je ishodište moje oporbe bila pobuna savjesti.

Nikada nisam mogao povjerovati u budućnost društva koje bi se temeljilo na agnosticizmu i ateizmu, na prisilnome radu i klasnoj mržnji, na nasilju i zatomljenom prirodnom pravu na slobodu pojedinca i naroda.

Komunizam, eto, ždere i rastače samoga sebe. Nisu ga rušile ni srušile nikakve vanjske sile, nego u njegovim njedrima odgojeni »mangupi«.”

Ovom prilikom objavljujemo osmrtnicu iz Slobodne Dalmacije, od dana 28. studenoga 2000.:

prof. VJENCESLAV ČIŽEK

uzorni član Hrvatske katoličke misije, Dortmund

Ostao je vjeran svom NAJBOLJEM PRIJATELJU ISUSU KRISTU do kraja života.

Gospodin, koji daje nagrade svojim prijateljima, bio mu zaista nagrada za sve muke koje je podnio u zatvoru u Zenici i Sremskoj Mitrovici, a potom, ostajući tjelesno slijep, a duhom uvijek svjež i jak, podnoseći duhom vjere tjelesno sljepilo, a živeći uistinu svjetlom vjere, bio je primjer onima koji ga znaju kao doista istinskog vjernika.

Gospodine, koji nagrađuješ svoju djecu nagradom na svojoj Gozbi, otvori svoje srce vjernom sluzi Vjenceslavu.

Neka mu je vječni pokoj u našoj dragoj domovini Hrvatskoj za koju se toliko žrtvovao u svom životu!

Evo što je o njemu napisao supatnik iz uzništva, Edhem Zećo:

«Velika je čast pisati o velikom čovjeku.

Meni je dužnost da kažem riječ o prof. Čižeku s kojim sam još nedavno dijelio sudbinu u paklu Zenice.

Čovjek velike duše koji je u svakom trenutku pripravan nesebično pomoći i žrtvovati sebe da bi pomogao drugome.

Čovjek koji ne poznaje strah pred zeničkim krvnicima, koji ni jednog trenutka nije klonuo duhom, ustrajan u svojim idealima.

To je prof. Čižek, politički zatvorenik u Zenici»

Dana 7. ožujka 2015. godine u Domu kulture ,, Josip Marković” u Donjoj  je Lastvi  u organizaciji Hrvatskoga nacionalnog vijeća Crne Gore i Hrvatske krovne zajednice ,, Dux Croatorum“ održana  nezaboravna književna večer posvećena Vjenceslavu Čižeku.

Akademik Sreten Perović, prijatelj Vjenceslava Čižeka iz studentskih dana, približio nam je pjesnikovu ličnost i karakter, otkrivajući nam i detalje iz njegova života koji nisu bili poznati široj javnosti. Akademik Perović je rekao da svoje stihove ne pamti, ali da su stihovi Vjenceslava Čižeka zauvijek ostali u njegovu sjećanju.

Nakon akademika Perovića nazočnima se obratio direktni potomak Vjenceslava Čižeka, njegov nećak Srećko Čižek, koji nije krio emocije dok je govorio o stričevu životu. Istakao je koliko je ponosan na strica zbog neodustajanja, vjerovanja i nepokolebljivosti tijekom zaista teškog životnog razdoblja.

 Povodom 20. obljetnice smrti hrvatskoga pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka, u prilogu možete pronaći poveznice s osvrtom dr. sc. Stijepa Mijovića Kočana  na život i stvaralaštvo, kao i na sudbinu Vjenceslava Čižeka.

Vjenceslav Čižek, nazivan često od strane dr. sc. Mijovića Kočana, ali i mnogih drugih, i hrvatskim Mandelom, i bokeljskim Jobom, zaslužuje da ga se s posebnim pijetetom sjeća, ne samo svaki istinski domoljub, već i svaki borac za slobodu riječi, pravdu, kao i protivnik svih totalitarizama.

U to ime, izbor iz opusa Vjenceslava Čižeka:

LAGO DI COMO

Sama bješe pjesma, bez mača i štita,
na četiri mlada državna bandita.

Jezero je zrilo prizor satanida,
bjesnilo terora, mrlju moga skalpa,
i potonju bistru kap očinjeg vida,
te jesenske noći podno snježnih Alpa.

Sama bješe pjesma, bez štita i mača,
od zloumne sile svojom žrtvom jača.

BEZAKONJE

Slijep, svezan, između dvojice
razbojnika crvenog podzemlja,
pršti tanka kora poledice.

Gluha ura vrhbosanske šume
po nauku azijatskog Kremlja
strojnice su uperena u me.

Uskvasalo moje srce malo
nedužna bi htjelo obraniti
ko obalu napjenjeno žalo.

Zbogom Dome, sa zadnje postaje
vitez nije, nije teško biti
kad ti ništa drugo ne ostaje.

MATIČNI BROJ 6146

Dok svoju kob s dlana zvjezdanoga sričeš
ponižen do omče u smetlištu tlake
i pepeo smrtni žarnim čelom tičeš,

u psovačkom stroju što nikamo vodi
sa uzničkim žigom sred balkanske mlake,
gdje se zakonito samo zloduh plodi,

sav isparan ljuto bespućima zlobe
avetinjske vlasti, ja užižem tebi
voštanicu časti, Vjenceslave, robe!

TRIDESETOSMA RUPETINA PAKLA

Već deseto ljeto napipavam kute
stjeničave tmice kazamata,
ZLOKOVCI su zakovali vrata
a brabonjci ljudski zakrčili pute.

Što sam? Zrno svjetla u čeljusti mraka,
Čamom trešti, šutnjom odjekuje,
Nit me prima niti odbacuje,
živa moja raka – uspravna koraka.

SAMNICA

Blažena si skladbo tišine što na me
sad mekano kaplješ iz nebeske fuge,
uz odar mi straže pukovnije tame
u pustinji mnoštva Gospodar i sluge.

BOŽIĆ U ZENICI

Preko siva zida i bodljave žice
bruj polnoćne mise k meni dotreperi
u smrad i gnusobu željezne stupice,
nijem sužanj rida, hrču proleteri.

Umukle su psovke iz smotuljka mesa,
tek poneka krnja iz sna im izleti.
To golaći hine juriš na nebesa,
dok po kalu plaze sebi oduzeti.

U mračaju ovom skupne paranoje,
s obje strane zida, preko mnogih žica,
sutra će za Sinom, u jaslicam što je,
razaslana biti javna tjeralica. 

ZADAVLJENI STIHOVI

Trovotokom zadračenim kotrlja se,
uprljano lice dana put bezdana.

Rub obzora moga resi naplavina
nerođenih mrtvih ptica-uzletnica.

Modrine se one neće nagledati
a začete bjehu za to – ne za blato.

PREDSVANUĆE

Pustohodno kročim po skorjeloj česti
polstoljetne suše i sablasna mraza,
zelena me usud otrovom pričesti,
škrgutom dočeka nebitkova staza.

Sve oteše podlo, samo dušu nisu,
zmijopleti hadskih sjena rešetaka,
sve uzeše zemno, a mi smo na visu,
sloboda je mene htjela za ortaka.

SUPUTNICI Iz utrobe jedan – drugi siđe s uma
na palubu trošnu individuuma

oko kupe ambre iz mog vinograda
što ga prkos mladi – ogrijava nada.

Dok nevera crna i crvena drma,
oceani mutni a plovidba strma,

obgrljeni lišćem oba ponapiti:
jedan pjevat hoće, - drugi pjesma biti.

SIN I MATI

Domovino moja trnova krunidbo,
sveto slovo glagoljskog Misala,
oku mome Ti bi svjetlost dala
da i Tvoju zlotvor nije tmicom izbo.

Autor: Ana Vuksanović