Poznato je da je put svile promjenio povijest Europe, a Venecija se zahvaljujući najvećem dijelu  trgovinom svilom obogatila. Svila - kraljica vlakana je bila pojam ekskluzivnog i skupocjenoga materijala u koji su se odijevali carevi, kraljevi i plemstvo. Prčanj je jedino mjesto u Boki kotorskoj u kome je mnogo godina kasnije u drugoj polovici XIX stoljeća došlo do pokušaja razvitka svilarstva

Prčanj u doba razvitka svilarstva

Prčanj je prvo i jedino mjesto u Boki kotorskoj u kome se u drugoj polovici XIX stoljeća počelo razvijati svilarsvo tj svilogojstvo. To staro pomorsko središte kao i Dobrota i Perast u doba jedrenjaka je bilo važan pomorski i trgovački centar. Stekavši ekonomsku moć 1704.god. postaje autonomna općina, a zahvaljujući razvijenoj pomorskoj privredi važan pomorski centar južnog Jadrana. Kroz stoljeća je imao brojnu flotu jedrenjaka, a potkraj XVIII stoljeća je imao čak 30 trgovačkih brodova duge plovidbe, kao i pomorsku školu.

Na početku XIX st. Prčanj i Dobrota su bili glavni konkurenti u pomorstvu i trgovini. Svojim bogatstvom i preduzimljivošću u njemu su prednjačile obitelji Verona, Florio, Sbutega, Milin, Lazzari i Luković. U doba kad se počelo razvijati svilarstvo tj svilogojstvo, Prčanj je imao 1600 stanovnika, koje se uglavnom bavilo zemljoranjom pored pomorstva i u to vrijeme su zasađena mnoga stabla maslina, murve i dr. Najveći razvitak u svojoj bogatoj povijesti doživljava zajedno sa Dobrotom i Stolivom u doba austrijske imperije. Od toga ogromnog kapitala gradili su se novi brodovi, palače kao i crkve. Nakon 1860. god. kada se počelo razvijati svilogojstvo na Prčanju, nastavljena je 1867.god. izgradnja nove crkve Rođenja Blažene Djevice Marije kada je i osnovan i Odbor za gradnju novoga hrama. U to doba je mjesto ekonomski ojačalo obnovom trgovačke mornarice. Nekoliko karakterističnih palača obitelji Lukovića, Beskuća, Antuna Verone, Lovrijenca Sbutege, kao i crkve: stara župska crkve sv. Marije, crkva sv. Nikole sa franjevačkim samostanom, i druge manje crkvice, čine mjesto znamenitim i značajnim.

Osnivanje predionice

Prvu predionicu svile osnovali su na Prčanju Eduard i braća Sbutega 1860 god., koja je postojala do 1900 god. Oni su bili zajedno sa obitelji Milin među najimućnijim i najuglednijim trgovcima toga doba u Dalmaciji. Prčanj je od 1704. god. imao status Općine, a u razdoblju oko 1860.god. je i Eduard Sbutega bio predsjednik prčanjske općine. On je mnogo putovao, vidio je da je svilarstvo posao koji bi mu mogao donijeti velike prihode, pa je došao na ideju da ostvari svoju zamisao i uzgaja svilenu bubicu (dudov svilac). Klimatski uvjeti za uzgoj murve (duda), su bili povoljni, pa nije bilo teškoća da realizira svoju zamisao. Lišće murve su osnovna hrana za svilenu bubicu. Stoga je na Prčanju 1875. god., bilo zasađeno više od 1000 stabala murava. Zasađeno je murava po unutarnjem bazenu, odnosno cijelom Prčanju, Dobroti i Stolivu. Na fotografijama možemo vidjeti da je čak i na Trgu od oružja u Kotoru bilo zasađeno nekoliko stabala murve.

Želja za privrednim napretkom bila je da se 1875.god., na Prčanju osnuje Poljoprivredno društvo, s ciljem poboljšanja mjesne poljoprivrede i boljeg razvitka obrtništva. Tako je 1876.god., postojao vrt u kome je usađeno više stotina loza, kao i voćaka i 1000 stabala murava.

Predionica svile je bila smještena u prizemnoj kamenoj zgradi na početku mjesta, a u blizini ulice Lukovići kod svjetionika. Veliki potok Prčanja dijelio je zgradu predionice svile od obiteljske kuće vlasnika Eduarda Sbutege. On je uložio svoj kapital za gajenje svilene bubice, a sjeme je donosio iz Italije. Sezona rada u predionici je trajala 4 mjeseca i to od lipnja do konca rujna. Stručna radna snaga bile su žene i to iz Italije jer su poznavale tehnologiju izrade svilenih niti, a radile su kao sezonske radnice. Bilo je zaposleno 50 muških i ženskih radnika. Stanovali su u potkrovlju tvornice. Naše žene mještanke nisu radili u predionici svile, već je samo pomoćna radna snaga bila iz Boke kotorske. Unutarnjost predionice bila je ispunjena daskama u razini čovjekovih očiju na kojima su se nalazile svilene bubice i lišće murve. Ovdje na Prčanju gajila se jedna specijalna vrsta svilene bubice, iz koje se dobijala svila jake žute boje. Proizvedene svilene niti su se kao poluproizvod izvozile za Italiju, pa su se tamo prerađivale u svilu navedene boje (svilogojstvo je proizvodnja kokona tj kukuljica, a svilarstvo izrada proizvoda od svile). Vlasnik predionice Eduard Sbutega trudio se da uvijek obezbijedi dolazak iz Italije sjemena, tako da se proces proizvodnje svilene niti odvijao u kontinuitetu, bez ikakvih prekida. Čak se dešavalo kad je u Italiji harala neka bolest svilene bubice, talijani su dolazili na Prčanj da kupe sjeme, da obnove svoju svilarsku industriju. Italija je bila centar industrije europskog svilarstva i godišnje je proizvodila oko 75 tona svile.

Osim Eduarda Sbutege gajenjem svilene bube bavio se i Ivo Milin i braća. Svoj rad započeo je oko 1860. god. uzgajajući svilenu bubicu i izvozeći je za Italiju. Ivo Milin je bio trgovac, sirom, mesom, kožom i sve je to prodavao u Veneciju. Godišnja dobit od svile bila je od 7000 – 8000 zlatnih franaka. Naslijedili su ga sinovi Tripo i Lazar, koji zbog ekonomskih prilika nisu mogli da nastave rad svoga oca. Prerada svile prestala je sa radom oko 1900.god., uslijed jake konkurencije iz Kine i Japana.

Kratak historijat razvitka svilarstva

Kina je domovina svile gdje se svilena bubica uzgaja punih pet tisuća godina. Prema kineskoj tradiciji umjeće prerađivanja svile seže u doba carice Si-Ling-Chi, žene cara Huang-Di-a, 2697 pr. Krista, koja je prva naučila uzgajati svilenu bubicu i raspredati njene čahure. Svilarsko umjeće bilo je oko 2000. god. zatočeno u zemlji svoga porijekla i štićeno je najstrožim zakonima koji su predviđali smrtnu kaznu tko bi strancima prokrijumčario svilčeva jajašca, sjeme murve ili vještinu predenja. Prema ranim indijskim dokumentima kineska svila i svileni proizvodi uvozili su se u Indiju već u IV st. pr. Krista, a drevni kineski zapisi, pokazuju da je kineska svilena roba bila na tržištu u Grčkoj već u III st. pr.Krista.

Iz Konfucijevih knjiga se doznaje da su vladari u Kini svake godine svečano odlazili ubrati murvino lišće da bi vlastitim rukama nahranili svilene bubice.

Put koji je povezivao Kinu sa Zapadom, postao je poznat kao „Put svile“. Prema povijesnim izvorima u Europu su jajašca svilene bubice i sjeme murve (duda) bili prokrijumčareni u VI st. te je Bizant ubrzo postao europsko središte za proizvodnju svile i taj monopol je držao od VII do XI stoljeća. Postoji legenda da su dva monaha iz reda sv. Bazilija, koji su kao propovjednici krenuli na istok, donijeli u bambusovu štapu jaja svilene bubice na dvoru bizantijskog cara Justinijana krajem 552. god. Justinijan je carskim propisima favorizirao uzgoj svilene bubice.

U hrvatskim krajevima u zaleđu Dubrovnika i na otocima Krku, Cresu, Pagu i Rabu svila se proizvodila u srednjem vijeku, a u XIX st. nakon poticaja carice Marije Terezije, proširila se i sjeverozapdnom Hrvatskom, Slavonijom i jugom Dalmacije - Bokom kotorskom.

Tehnologija prerade svile

Svila je tanko prirodno proteinsko vlakno koje proizvode gusjenice - svilci pri izradbi čahure (kokon) na prijelazu iz razvojnog stadija ličinke u stadij mirujuće lutke ili kukuljice, a prije preobrazbe u leptira. Svila se dobiva odmatanjem niti s čahure i jedino je prirodno filamentno vlakno tj vlakno velike duljine. Najkvalitetnija svila se dobija od svilene bubice (bombyx mori), bjelkastog leptira, koji se jedino i uzgaja radi dobijanja svile.

Tehnologija prerade svile sastojala se u tome da se sitna žućkasta jaja svilene bube rasprostu na papir i čuvaju u svijetlim i suhim prostorijama uz postepeno zagrijavanje. Nakon toga izmile iz jaja crnkaste iz početka dlakave gusjenice duge oko 2 mm, koje se prebace na police i hrane lišćem bijele murve. Kroz cca 30 dana gusjenice pojedu velike količine lišća murve i narastu do duljine od 80 mm. Kada gusjenica postigne potpuni rast, iz dvaju otvora na glavi počinje izlučivati dvostruku nit obavijenu bjelančevinom. Pravilnim pokretima glave u obliku osmice, gusjenica se obavija tom niti, stvarajući čahuru. Dvadesetak dana nakon što se gusjenica zaprela, nastaje kompaktna čahura. One se zatim omekšavaju u toploj vodi i u tekstilnoj preradi se dobija sirova svila. Kasnijom obradom dolazimo do najkvalitetnije lagane svile.

Ako kokon u kojojem je gusjenica zatvorena nebi prerađivali bila bi završena metarmofoze gusjenice u leptira. Već prema vrsti čahura može biti bijela, žućkasta, žućkastosmeđa ili zelenkasta. Odmatanje niti sa čahura obavlja se u svilanama (u Konavlima se to još i danas za vlastite potrebe, radi u nekoliko domačinstava). Za 1 kg sirove svile potrebo je 7-8 kg suhih čahura. Sirova je svila žućkaste boje, slaba sjaja i oštra opipa.

Iz jedne čahure se dobiva 900-1000 metara vlakna svile, što znači da bi deset razmršenih čahura moglo doseći visinu Mont Everesta. Sada se u svijetu proizvede oko 120.000  tona svile na godinu. Za to je potrebno 20 milijuna tona lišća murve. Pola kilograma svile sadrži oko 1600 kilometara vlakna. Godišnja proizvodnja dužinski iznosi oko 110 milijardi kilometara svilenog vlakna.

Najpoznatije svilene tkanine su: taft, žoržet (prozračna i lagana svilena tkanina), brokat (skupocijena, sjajna i teška svilena tkanina napr.za gornje svećeničko ruho)  i damast (napr. za svečanu žensku odjeću i obredno ruho).

Prestanak rada svilarstva

U to vrijeme do 1866.god. Boka kotorska je bila sa Venecijom u jednoj državi Austriji. Godine 1866. Venecija i oblast Veneto plebiscitom su se priključili Kraljevini Italiji, pa pošto nisu više bili u istoj državi, to je izvoz bio otežan jer je Italija nastojala da bude neovisna od uvoza čahura svilene bubice, pa su počeli u jačoj mjeri gajiti svilenu bubicu i saditi murve, a usljed toga počeo se plaćati uvoz tj. carina. Iz tog razloga se svilarstvo počelo po malo gasiti i prestalo je sa radom oko 1900. god.

Poslije I svjetskog rata ponovno se pokušalo nastaviti sa svilarstvom, ali se usljed ekonomske iscrpljenosti taj rad nije uspio obnoviti i održati.

I u cijeloj Europi je krajem XIX stoljeća uzgajanje svilene bubice naglo opalo, zbog preorjentacije na uvoz jeftinijih sirovina iz zemalja dalekog istoka.

Sve čuvene trgovačke kuće održale su se na Prčanju do 1900.god. Nažalost domaći kapital se počeo raspršivati zato što su se ove trgovačke kuće preselile u razne trgovačke centre u Veneciji, Trstu, Braili, Bariju. Osim prevlasti brodova na paru i velikih državnih nameta, ekonomsko propadanje Prčanja pospješeno je težnjom Austrije, da u Trstu koncentrira pomorski trgovački život države. Potpuni ekonomski pad Prčanja onemogućio je ponovnu mogućnost osnivanja svilarstva, tj svilogojstva, kao i konkurentske težnje Kine i Japana, pa i težnje Venecije za vlastitom proizvodnjom sjemena i čahura svilene bubice. Tako je svilarstvo na Prčanju zauvijek propalo i nije se nikada uspjelo obnoviti.

Proizvodnja čahura za kotorski okrug je bila dosta velika jer je u 1860.god., iste godine kada je osnovana predionica na Prčanju, iznosila polovinu proizvodnje cijele Dalmacije.

Interesantan je podatak da su se čahure svilcene bubice, koje su donosili mještani iz susjednih mjesta, na kotorskom pazaru mjenjali za dvopek.

Prema izvorima iz kotorskog Istorijskog arhiva proizvodnja svilene bubice u Dalmaciji za 1860. god. je iznosila: zadarski okrug 151.691 fiorina, splitski okrug 146.900 fiorina, dubrovački okrug 56.111 fiorina, a kotorski okrug i dio budvanskog okruga 236.375 fiorina. U Boki kotorskoj koja je bila sastavni dio Dalmacije do 1922. god. se 1860. god. proizvodilo najviše svilenih bubica u Dalmaciji.

NVO „Boka kotorska“-Kotor     

Prof. Marija Saulačić