Zar se zbog tih nekoliko metalnih kovanica, tako olako može izdati svoja stoljetna duhovna vrela... prodati svoja kršćanska duša?

Narod čini Čovjek! Čovjek čini Narod! Tek te dvije neizostavne komponente čine cjelokupnu Povijest! Povijest je svako čeljade, koje dolazi na svjetlo ovoga svijeta. Povijest je svaki uklesani spomenik, kruti dlanovi izmučenih ribara, izbrazdana lica od morskih vjetrova moreplovaca, žalosne suze majki pri ispraćajima ljubljenih sinova u bespuća ratova

Hrvati su od pamtivijeka upravo bili puki instrumentariji, voštane figure iz nekih dobro izrežiranih dvorskih predstava. Nekih imperija, carevina, kraljevstava… Ono malo što je ostalo, i sada se polako razotuđuje. To nesumnjivo mogu biti neki prekrasni lapidariji crkava, ornamenti nekih ranosrednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, porculanske vaze s dalekih prekooceanskih plovidbi, srebrne zavjetne kubure. Sve to čini povijest!

Ne samo puku historiografiju. Neke faksimile. Ne. Povijest je uvijek nešto više od toga. Nešto što neminovno, u svojim temeljnim fudamentima imade, i vis vitalis. Povijest je život. Život jednoga naroda, jednoga pojedinca.

U zaljevu  svetaca, žalosna je činjenica da će slavna bokeljska povijest ostati tek na sada već dobrano zahrđalim  sekstantima, suhoparnim fusnotama povjesničara, nekim blijedećim slovima zaboravljenih kamenih putokaza pomorskih bratovština.

Povijest koju danas pojedini povjesničari propagiraju, poprilično je oskudna i fragmentarna, te svakako ukazuje na manjkavost i nerijetko stubokom zatomljivanje hrvatskoga nacionalnog identiteta, te samim time i njegovih neiskorijenjivih civilizacijsko – kulturoloških zasada.

Nadalje, iznimno bogata sakralna baština potiho pod nemilosrdnim udarcima zuba vremena, kojekakvih  asimilacijskih makinacija, neumitno odlazi u prašnjavu ropotarnicu povijesti – u smiraj nekih još neizvjesnijih vremena za hrvatski nacionalni korpus Boke kotorske.

Zar je moguće otuđiti povijest? Zar je moguće da se djedovi počnu sramiti. Oni koji su nekoć bili preteče peraških zajmova u svojim bratovštinama, hrabro plovili kotorskim galijama, izgrađivali impresivna zdanja poput renesansnih zvonika kotorske katedrale sv. Tripuna. Izgleda da je istina da i sama povijest katkada znade biti Stid jednoga naroda, pojedinca. Nebrojeno puta (u bližoj il’ pak daljnjoj hrvatskoj povijesti) prestajale su se vijoriti trobojnice. To se Ime spominjalo mrmljajući, kao naše gore list. No, gdje su bokeljske gore? Gdje su ti mladi prvijenci, kolopleti. Zar nema više Onih koji će hrvatsku povijest u Boki kotorskoj stvarati.

Danas je hrvatskom nacionalnom korpusu (hrvatskome narodu), neizostavno potrebna ona primarna biološka masa (generacije). Venemo. Naša zvijezda Danica sve slabije svijetli. I, što se uopće imamo pitati: Zašto nema svjetlosti na našim tisućljetnim svjetionicima? Zašto se više zastave ne vijore nad našom mornaricom? Zašto je malo onih intelektualaca koji zagovaraju privrženost prema vlastitom narodu?

Zar se zbog tih nekoliko metalnih kovanica, tako olako može izdati svoja stoljetna duhovna vrela… prodati svoja kršćanska duša?

Možda je sazrelo krajnje vrijeme da se svi zajednički zapitamo: Hoće li Gospa od Škrpjela na svojim hridinama jednoga dana biti sama turistička atrakcija? Hoće li slavni Perast (kao povijesni Anđeo čuvar sa svojim verigama) i dalje svjeodočiti o nekad slavnoj bokeljskoj povijesti!?

Naposljetku, kome će zvoniti zvonici bokeških crkava, kada se zaborave u zaljevu svetaca: Gracije, Leopold, Tripun, Ozana. Kada posljednje hrvatske oči zamru – neće biti onih koji će plesati slavni bokeljski ples ponosne bokeljske mornarice.

Je li možda kucnuo čas za neka nova buđenja, nacionalne preporode, hrvatska proljeća?

Fides et honor!

Dražen Zetić, Hrvatska bratovština Bokeljska mornarica 809 Zagreb, Hrvatska