Ovako, povodom događaja na Cetinju 5. septembra 2021. godine, izazvanih helikopterskim ustoličenjem poglavara Crkve Srbije u Crnoj Gori, kaže u ekstazi govora mržnje (što će biti predmet vještačenja) ovdašnji komandant Protivterorističke jedinice Uprave policije:
"Mi smo otišli, osvojili smo tamo Cetinje, ne osvojili, nego raščistili tamo tu bagru...".
Za autentičnost audio snimka, čije je (valjda) vještačenje u postupku, komandantova (dosadašnja) ćutnja je više nego znakovita.
Ima tu još njegovih problematičnih riječi. No....
Pojam bagre upotrebljava se u značenju najgoreg ološa i fukare, taloga jednog društva, nepismenog polusvijeta, šljama i propalica, nesoja, ljudi najlošijih svojstava, gamadi i bande, pa dalje, đubradi, bitangi, rulje, stoke, budala, protuva... I sve tako redom... Crnje od crnjeg.
Znači, sve ovo i više od ovoga, pod pojmom "bagre" upotrijebljeno je na račun Crnogoraca. Na ime građana Crne Gore koji su s dostojanstvom, čašću i hrabrošću - etički uzvišeno branili duhovni i kulturno istorijski identitet Crne Gore, javno se suprotstavljajući asimilatorskim pretenzijama nacional-svetosavskog-šovinističkog-klerikalizma.
Fenomenološki gotovo da je nebitno ko je sramnu riječ bagra izgovorio. Mnogo bitnije i suštinskije je da je predmetne teme spiker pojavna paradigma političkog izraza, tek minule apostolske vlade.
Naime, duhovno, politički, medijski i (para)obavještajno dugo kreirana litijaška kontrarevolucija i na njojrukopoložena vlasti apostologija duha bješetek operativno-institucionalni izraz plana dugog dva vijeka, po kojem treba svesaborno učinjeti, ne pitajući za cijenu, da Crnogoraca i njihovog imena i istorije ne bude više.
Otuda apostoli i apostolčići, kameleoni i kameleončići i bijedni svačiji poltrončići u združenoj akciji mržnje i zla umišljeni da im je vlast vječna, zloupotrijebiše svoje namjesničke dužnosti, institucije, Ustav i zakone, ne bi li jednom za svagda - "raščistili tamo tu bagru".
No, pokazalo se, ne ide to tako lako. Nikad i nikome na Cetinju.
I opet iz iskustva istorije ničemu se ovi "komandanti" ne naučiše.
Belvederski ponos i prkos raščistili su i definitivno razbistrili sve eventualne dileme oko karaktera, namjere i cilja "avgustovskih oslobodilaca".
Realna su i nužna očekivanja da će prije ili poslije, institucionalna funkcionalnost i zakonske ovlasti učiniti ono što treba na sveukupnom raščišćavanju sa nasljeđem i posljedicama apostolske razgradnje duhovnog, državnog i kulturnog bića Crne Gore.
Kulturološko raščišćavanje, kao stvar kritičke misli zrele i odgovorne javnosti i (samo)spoznaje ugroženosti crnogorskog identiteta, valjda je poslije svega viđenog i očekivano i civilizacije dužnosti pitanje nužnosti.
I reče njihov spiker: "Osvojili smo tamo Cetinje".
Ma, je li? Ni jačim ni boljim to u istoriji nije pošlo za rukom, a kamoli da to uspiju izvođači mržnje radova tuđe crkve i tuđih interesa.
I eto, pokazalo se bjelodano da su apostoli na slobodarskom Cetinju polomili zube čiji će tek potmuli škrgut u vremenu koje dolazi sabirati odgovor od onih koje nazvaše bagrom.
Kako ono bješe - čovjek je ono što zbori i pride ono što u mržnji prema drugom tvori. I opet, od odsustva samoprepoznavanja u neriječi i nedjelu do stida i pokajanja nespojive su obale na čijoj će jednoj strani, kao vječito strašilo klero-političkog rugla ostati da opominju ibudućnosti svjedoče, ničim dobrim apostolski nepomenici.
U kulturiistorijskog sjećanja na te i takve (i nikakve) i one od "mudre ćutnje", iznova će klijati sjeme odgovornosti, koje će za budućnost tumačiti i bilježiti ovog vremena i riječ i djelo. I pojedinačno i kolektivno.
Autor: Željko Rutović