Igor Tomkić je Hrvat.

Iako je rođen u Beranama, neki, čini se, smatraju da mu, ipak, nije mjesto u tom gradu.

Tomkić već duži period proživljava maltretiranja i teror od grupe huligana, koji mu doslovno zagorčavaju nekada miran život u gradu na Limu, uz poruku "Što će jedan Hrvat ovdje?".

Uplašen je za sigurnost svoje obitelji.

S čitateljima portala Antena M dijeli svoju priču i strah, ali i apel i molbu svim nadležnima da obrate pozornost i reagiraju na situaciju u kojoj se našao.

"Sa svim je upoznata policija i ovdje i u Podgorici, kao i gradonačelnik Berana. Maltretiranje traje već skoro godinu i po. Počelo je od provokacija na nacionalnoj osnovi i druge vrste, nastavljeno je traženjem reketa, a potom sa nenormalno mnogo provala, krađa, demoliranja moje radnje, prijetnji i svega ostalog. Ja ovo nijesam trpio sam, tu je bila moja porodica. Prijete mi, poručuju da se selim i da nemam šta da tražim ovdje. U protekla dva mjeseca trpim napade i kući, demolirano mi je auto, bušene sve četiri gume. Prije dvije tri noći sam našao otisak patike na vratima, pokušali su nogom da razvale vrata dok nijesmo bili tu", priča Tomkić.

Kaže da je obavijestio o svemu i direktora policije Veselina Veljovića osobno, s kojim se sastao u Podgorici.

"Svi su mi obećali pomoć i da će da preduzmu rigorozne mjere. Čitav grad bruji o tome da šest sedam momaka teroriše kako i mene tako i samo naselje. Prije nekoliko dana u radnji mi je bila takva premetačina, izlomljeno je sve, to je zastrašivanje. Ukradeno mi je deset čokolada i dva piva, ali je napravljeno takvo demoliranje da mi jednostavno pokažu da im policija ne može ništa. Meni inspektori, kad dođu ovdje, kažu - mi ovdje ne možemo ništa! U startu me obeshrabruju, ne znam zašto ih uopšte i zovem. Imao sam dug razgovor sa predsjednikom Opštine Dragoslavom Šćekićem, obećao mi je da će da se preduzmu određene mjere, vjerujem da je on nešto i pokušao, ali i dalje ništa od toga, jer oni to i dalje isto rade. Ja sam svakodnevno ovdje trpio njihove poglede, dobacivanja, provokacije... Na primjer, stane momak tu ispred i vrti nožem na tri metra od moje radnje. Onda dobacivanja - ne družite se sa njim on je špijun, sve prijavljuje policiji. Onda, nama je mizerno da pljačkamo ovakve male radnje, mi gledamo druge stvari", priča Tomkić.

Navodi da se dešavalo da ih nakon njegovog iskaza policija privede, ali da ih brzo puste.

"Oni budu privedeni sat ili dva. Dešavalo se da im navedem imenom i prezimenom ko je to radio, kad ih puste dođu i demoliraju mi radnju. Viđeni su, ali niko ništa ne preduzima. Objavljuju i javno da to rade, jer se na Instagramu slikaju sa ukradenom robom, ali niko ne preduzima ništa. Čak i njihovi roditelji dolaze da mi prijete zašto prijavljuješ mog sina", kaže on.

Unazad dva mjeseca ne spavam, jer toliko brinem, kaže uznemirenim glasom Tomkić.

"Toliko sam psihički rastrojen, da ne spavam normalno. To sam rekao i poslaniku Hrvatske građanske inicijative Adrijanu Vuksanoviću, sa njim sam stalno u kontaktu. Imao sam miran život ovdje ranije, nikome se nijesam zamjerio, niti sam kome dužan. Palili su mi radnju kad su mi tražili reket. Ja više to zaista ne mogu da izdržim, svaku noć sam pod stresom, vidim da me prate, jer oni znaju kad dolazim kući. Živim sa kćerkom i ženom, mogu možda da zaštitim sebe, ali kako ću dijete da zaštitim? Ja treba da strepim svaki dan", zabrinut je Tomkić.

Kaže da pošteno radi i sve redovno plaća državi.

"Kad sam kupio ovu trafiku, bio sam miran nekih pet-šest mjeseci, prolazili su tuda i kontaktirao sam normalno sa njima. Počeo sam fino da radim, živim solidno, mučim se, ali živim normalno, ali onda nakon toga kreću moji nemiri- sitne provokacije i prijetnje, traženje reketa, paljenja, demoliranja, krađa, jedna druga treća provala", kaže on.

Tomkić naglašava da je direktor policije Veljović naložio beranskoj policiji da rade na ovom slučaju i da se to riješi.

"Čuo sa se sa njim prije neki dan i rekao sam mu da mi se desila ista stvar, da su huliganipogazili sve što im je naređeno i ja ne znam ko više u ovoj državi može da me zaštiti. Njima nije cilj da ukradu nego da me zaplaše i protjeraju odavde", kaže on.

Obitelj Tomkić je u Beranama od 1961.

Od 2014. do 2016. bio je u Njemačkoj.

"Pokušao sam u Njemačkoj da tražim azil, ali budući da je Crna Gora proglašena sigurnom zemljom odbijen mi je zahtjev. Vratio sam se u grad gdje sam rođen, ali koliko god mi pričali da su devedesete i ratovi prošlost, to ovdje u narodu i dalje živi. Imao sam 2017. u novembru oružani napad ispred radnje, bukvalno pištoljem i nožem dva lica na mene su nasrnula. Jedan od njih sad je uhapšen", dodaje Tomkić.

„Policija meni ovdje ne vjeruje, čak imam i naznake da jedan od njih dobro sarađuje sa policijom“, tvrdi Tomkić.

"Policija ne želi da preduzme ništa i ne mogu da shvatim da su takva lica na slobodi. Oni ih puste i oni poslije svega meni prijete", kaže Tomkić.

Igor Tomkić više nije mogao izdržati torturu i ponižavanje. Odlučio je da svoje muke predoči javnosti.

Ono što se dešava njemu i njegovoj obitelji sramota je za Crnu Goru i Berane, za državne institucije i lokalnu samoupravu.

Niko u ovoj državi ne smije biti progonjen zbog svog nacionalnog identiteta. Da strahuje za svoje dijete na putu do kuće.

U svakom društvu postoje bitange i siledžije, ali i policija, tužilaštvo i sud da takvim stanu na kraj.

Zar se u građanskoj Crnoj Gori smije dešavati nešto ovako?

Jesu li dijelovi društva i institucija uspjeli da svijest devedesetih prenesu i u neovisnu Crnu Goru, članicu NATO i lidera europskih integracija?