Pomorstvo, koje je stvorilo veze Boke Kotorske sa svijetom, značilo je civilizacijski i kulturni napredak kraja, razmjena materijalnih dobara - privredni napredak, a bokeljski kapetani afirmisali su se ne samo u Boki Kotorskoj, već i u čitavom svijetu kao ljudi izuzetne umne i fizičke snage, izvrsni navigatori, uspješni privrednici i slavni ratnici. Prateći karijeru pomorskog kapetana ukazuje nam se vrlo naporan i trnovit put od prvog stupanja na brod do dobijanja kapetanskog zvanja. Činom dobijanja ovog zvanja tek nastaju prave dužnosti na brodu, jer je kapetanska karijera sinteza ogromnog iskustva, znanja u navigaciji, uporno-sti i požrtvovanja.
Na brod je mališan stupao sa svojih četrnaest godina, poslije izvjesnog nautičkog obrazovanja koje je sticao u lokalnim školama. Obično je to bio jedrenjak njegovog oca, ujaka, strica ili nekog bliskog rođaka. Otrgnutom iz majčinog okrilja i toplog roditeljskog doma, dječaku u svojstvu „maloga" na brodu jedrenjak ubrzo postaje novi dom, a vlažne palube, stenjanje konopa i jedara, krik galebova, urnebesne oluje i ljetne vreline dio svakodnevice. Poput malog Spartanca koji se od ranog djetinjstva sprema za krvava ratišta, dječak se na brodu podvrgavao veoma strogoj disciplini. Pomagao je mornarima u brojnim poslovima oko jedara, krme, ukrcaja i iskrcaju tereta, uz to poslužujući oficire i kapetana broda. Pokoravajući se svakoj naredbi odraslih na brodu poštovao je staru bokeljsku izreku: „?? se ne navikne slušati, taj neće umjeti zapovjedati." Po unapređenju u „mladića" takođe je savladavao težak mornarski zanat, ali sa nešto više lične slobode. Zavisno od pojedinačnog angažovanja i afiniteta prema plovidbi, poštujući strogu hijerarhiju na brodu, od „mladića" je postajao kormilar, zapovjednik palube, oficir, pomoćnik kapetana, a tek onda bi budući kapetan čekao na red ili na srećnu okolnost da sam zapovjeda brodom. Prije dobijanja oficirskog, a zatim kapetanskog zvanja mladi pomorac pohađao je na kopnu nautičku nastavu, kako bi, pored praktičnog znanja koje je stekao na brodu posjedovao izvjesno teorijsko nautičko obrazovanje. U uvodnom izlaganju svoje knjige „Uspomene iz pomorskog života" kapetan Vlado Ivelić piše o danima svoje mornarske prakse slijedeće: „Za osam godina moga prvog mornarskog života, dok sam postao časnikom, živio sam sa svojim drugovima pod provom i ležao na ranču, često puta mokar i na mokroj postelji, a kadkada i čista odjeća, u koju bih se preobukao, bijaše vlažna. Bilo je slučajeva da s rđavim vremenima za nekoliko dana ne bismo mogli ni uljesti pod našu provu. Morao bi se pokriti tambuđ s daskama i zabiti dobrim čavlima jer bi se preko njega talasi bacali kada bi brod s provom pod more ronio. Dokle god bi nevrijeme trajalo, nije bilo spavanja ni zaklona, već smo morali stajati u inceradi, mokri i gladni, pošto za takvih dana nije ni kuhinja mogla da funkcioniše." Ipak, za mnoge kapetane to su bila najljepša sjećanja iz pomorske prakse, o čemu kapetan Vlado Ivelić takođe piše u svoji?n uspomenama: „Rado se spominjem najljepših dana moje mladosti koje sam proveo kao prosti mornar na barku „Peti Dubrovački" gdje sa svojim drugovima (momci od oka, jedri i zdravi) uživah slobodno vrijeme u veselju, igri i zabavi, tako da nam i u najgrđoj opasnosti ni jedna gorčina ne bijaše preteška."
Dužnosti kapetana na brodu bile su mnogostruke, jer je kad ustreba bio i sveštenik, Ijekar, sudija, diplomata, neustrašivi ratnik. Prepušten božjoj milosti pod suncem koje nemilosrdno prži, pod olovnim plaštom kiše i nebom koje paraju munje i gromovi, izložen udarima hladnih sjeveroistočnih i južnih, vlažnih vjetrova predvodio je brod i posadu snagom i oštrinom iskusnog vojskovođe. Na brodovima je bilo kapetana različitih čudi, strogih, teških karaktera, tvrdica i osobenjaka, ali je na domaćim bokeljskim brodovima, na sreću, bilo daleko više izvanrednih primjera ljudske plemenitosti. Formirajući posade iz užeg zavičaja bokeljski kapetani očinski su se starali o mladom naraštaju na | brodovima, njegovali su narodni jezik i predanja i na taj način sačuvali u svojoj maloj zajednici duh svoga zavičaja. Kapetan je na brodu vodio permanentnu borbu. Borio se sa strahovitim olujama, ali boriti se sa prirodnom stihijom bilo je nekada mnogo lakše, nego biti stalno na oprezu i voditi krvavu borbu za goli opstanak protiv neprijatelja na moru, koji su neprestano ometali normalan tok bokeljske trgovine.
Bokeljski jedrenjaci i njihove posade veoma rano preuzimaju ulogu zaštitnika mletačkih interesa i ratničke funkcije, uslijed toga što su učestali ratovi između Venecije i Porte prekidali redovan pomorski saobraćaj. Jedrenjaci na kojima se vijorila mletačka zastava povezivali su Levant, istočni dio Sredozemnog mora, Arhipelag i Egejsko more sa glavnom lukom u Carigradu i Jadransko more sa središtem u Veneciji. Poslije učestalih ratnih sukoba i permanentnih političkih zategnutosti u XV vijeku koje karakterišu žustre intervencije flote Sv. Lige (1538-1539), Kiparskog rata (1570-1573) u XVI vijeku, Kandijskog rata (1645-1669) i Morejskog rata (1684- 1699) u XVII vijeku, tek su se u XVIII vijeku donekle stabi- lizovali politički odnosi i stvorili bolji preduslovi za razvoj pomorske privrede. Međutim, nisu samo Turci bili glavna prijetnja na moru, već su od XVI do XVIII vijeka naši pomorci vodili veoma učestale borbe sa piratima kojih je bilo jako mnogo, naročito oko obala Grčke. Od više stotina sukoba sa piratima u ovom periodu, brojni su tragično završeni po bokeljske kapetane i njihove brodove, ali se sreću mnogi primjeri velike hrabrosti i specifičnog heroizma u odbrani interesa slobodne trgovine.
Jedan od takvih primjera je junački okršaj kapetana Marka Ivanovića sa piratima 17. travnja 1751. godine u Patraskom zalivu. Kapetan Marko Ivanović krenuo je iz Dobrote prema Grčkoj, po trgovačkom poslu, da u Tebi krca sir, ali ga je u plovidbi presreo piratski šambek, vlasništvo zloglasnih tripolitanskih pirata. Na piratskom šambeku bilo je 200 mornara i 16 topova, a na dobrotskoj tartani svega 19 mornara i 8 topova. Kapetan Marko Ivanović sa svojom posadom vodio je rahim iz Tripolisa dobio je priliku da se osveti braći Ivanović u atinskoj luci Drago 1756. godine. Zloglasni pirat saznao je od grčkih ribara da se u atinskoj luci, po trgovačkom poslu, nalazi tartana „Santissimo Crocefisso e Madona del Rosario" kapetana Joza Ivanovića, koja je brojala 40 ljudi posade i 8 topova malog kalibra. Dobroćani su na svojoj tartani takođe obaviješteni o namjerama Hadži Ibrahima. Uslijed opasnosti od turskog šambeka koji je brojao 360 ljudi i 42 topa, nasukali su tartanu, kako bi, ukoliko ne bude nade za uspješan otpor, uzmakli protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja borbu koja je trajala od 6 naveče do 1 sat poslije ponoći. Iako je kapetan bio ranjen u lice, uspio je da u tri navrata odbije i natjera u bjekstvo po ljudstvu i oružju nadmoćnijeg neprijatelja. Dukalom Petra Grimanija iz- datom 19.srpnja 1751. godine Marko Ivanović dobio je za svoj junački podvig titulu Kavalijerata Sv. Marka.
Željan osvete zbog izgubljene bitke iz 1751. godine u vodama Patraskog zaliva, reis Hadži Ib prema kopnu. Marko Ivanović je iz obližnjeg zaliva sa još 8 članova posade odmah došao u pomoć svome bratu. Gonjen pogodnim vjetrom turski šambek ustremio se na tartanu Ivanovića. Hadži Ibrahim je, prema tradiciji, stavio ruku na grudi, tražeći predaju. Marko Ivanović odgovorio je hicem i smrtno ga ranio. Turski šambek, razapetih jedara, nasukao se pod nezgodnim udarima vjetra, tako da mu je artiljerija postala neupotrebljiva. Pirati su poskakali u vodu. Počela je ogorčena borba prsa u prsa. Iako je u ovom žestokom sukobu poginuo Marko Ivanović, salve sa dobrotske tartane po treći put su teško oštetile piratski brod i natjerale Turke u bjekstvo. Zapalili su zloglasni šambek, uzeli trofeje i oslobodili hrišćanske robove. Konačni ishod bitke bio je slijedeći: pored viteza Marka Ivanovića na dobrotskoj tartani poginulo je još osam mornara, petorica su ranjena, a na turskom šambeku poginulo je pored Hadži Ibrahima još preko 300 ljudi.
Jedna od najljepše ispisanih stranica istorije bokeljskog pomorstva i junačkih podviga na moru svakako je odrobljavanje kapetana Petra Želalića, poslije osmogodišnjeg ropstva, sa turskog admiralskog broda „Sulta- nija". Kada je 20.rujna 1760. godine brod Kapudan-paše ostao bez zaštitničkih brodova, on se iskrcao na kopno u egejskoj luci Kos sa još 600 Turaka. Na brodu je ostalo još 400 Turaka i 71 hrišćanski zarobljenik. Hrišćanski robovi koje je predvodio kapetan Petar Želalić napali su, zbunili i pobili trećinu Turaka, a njih 40 ostavili kao roblje. Brodom „Sultanija" stigli su na maltešku obalu 8.listopada 1760. godine, devetnaesti dan od polaska sa ostrva Kos. Iako ih je na Malti zaštitnički primio Veliki Meštar malteškog reda, trebalo je dosta vremena i diplomatske sposobnosti da se kapetan Petar Zelalić izbori za svoja prava i privilegije, kao i za to da njegovi drugovi budu dostojno nagrađeni. Na Malti je kapetan Zelalić proizveden u viteza Malteškog reda, stekao bogatstvo i ugled, kao i slavu jednog od najvećih pomorskih junaka Boke kotorske.
Hrabri bokeljski kapetani istakli su se sposobnošću i junaštvom u mnogim stranim flotama, gdje su preuzeli visoke pomorske, vojne i diplomatske funkcije, kao na primjer, Peraštani kapetani Krsto Corko u Španiji i Matija Zmajević u Rusiji.
Kapetan Matija Zmajević bio je u Rusiji jedan od glavnih saradnika ruskog cara Petra Velikog u razvitku i obnovi ruske baltičke flote. Istakao se u borbi kod Ganguta protiv Šveđana 1714. godine. Unaprijeđen je 1719. za glavnog inspektora galerne flote, 1721. postaje član Admiralskog kolegiju- ma, 1725. odlikovan je ordenom Sv. Aleksandra Nevskog, 1727. proizveden je u čin admirala. Umro je u Tavrovu a sahranjen u Moskvi 1735. godine.
Osamnaesti vijek na moru predstavlja razdoblje kada su naši pomorci razvijali domaće brodarstvo i pomorsku trgovinu, aktivno sarađivali u izgradnji ratnih i trgovačkih mornarica u stranim zemljama i uspostavljali nove pomorsko-trgovačke puteve. Tako je Petar Smekja iz Perasta uspostavio navom „Leon Coronato" pomorsko-trgovačke veze između Jadranskog i Baltičkog mora. Nava „Leon Coronato" sagrađena 1736, izgorjela je 1748. godine u borbi protiv gusara.
Slomom Mletačke Republike Boka Kotorska potpada pod vlast Austrije. Nova austrijska zastava, slabo poznata van kontinenta, zavijorila se na bokeljskim jedrenjacima. Kao vješti navigatori bokeljski kapetani proslavili su novu zastavu u najudaljenijim krajevima svijeta. Naglim razvitkom nauke i privrede, težeći unapređenju trgovine, naši jedrenjaci napustili su obale istočnog Sredozemlja i Italije, ploveći prvo oko obala
Afrike i Istočne Indije, te preko Atlantskog okeana u Novi Svijet. Uspon bokeljskog pomorstva na jedrenjacima trajao je sve do pojave parobroda. Vladavina jedara na morima i okeanima svijeta gasila se postepeno. Znatan udarac bokeljskom jedrilju zadali su Francuzi za vrijeme svoje okupacije Boke 1807-1813. godine, ali se veličina i sjaj jedrenjaka Boke gasi postepeno, naročito zadnjih decenija XIX vijeka.
Iako je početak XIX vijeka vrijeme velikih istorijskih previranja, kapetan Anton B. Radimir posjedovao je u ovom periodu nekoliko jedrenjaka, između ostalih tartanu „Glorioso", polaku ,,La Speranza", brigantin „Cavaliere Macedone" i brigantin „Arabo Felice". U pomorsko-trgovacko poslovanje kapetana Antona Radimira ulagali su svoje kapitale njegovi bliski rođaci, dobrotski kapetani iz porodica Tripković i Ivanović. Kapetan Anton B. Radimir bio je najuspješniji pomorski privrednik svog vremena. Njegovi brodovi prevozili su sir, žito, vino, maslinovo ulje, suvo meso i ribu iz Grčke, Albanije, Crnog mora za Boku, Veneciju i Trst, a takođe iz Boke Kotorske za Veneciju, Trst i Južnu Italiju. Velikim novčanim sredstvima pomagao je proširenje crkve Sv. Mateja u Dobroti, građenje zvonika crkve, nabavljanje srebr- no-pozlaćenog relikvijara, kao i nabavku velikog broja srebrnih predmeta.
Pomorski kapetani Boke Kotorske takođe su bili politički veoma angažovani u svom rodnom kraju. Istaknuti prčanjski kapetan Jozo Luković, predsjednik prčanjske opštine, bio je veoma blizak prijatelj crnogorskog mitropolita Petra I Petrovića Njegoša. Predsjedavao je Skupštinom koja je 19.listopada 1813. godine u Dobroti donijela odluku o ujedinjenju slobodnog dijela Crne Gore i oslobođenog primorja Boke Kotorske, Budve i Paš trovića.
Kapetan Špiro Danilović bio je gradonačelnik Herceg-Novog prije 1865. godine,„scrittore controlle" u Lučkoj kapetaniji Melji- ne, kao i nosilac Zlatnog krsta za civilne zasluge, a kapetan Joko Jakšić iz Herceg-Novog (Igalo) bio je delegat u Privrednoj ko mori trgovine i industrije u Dubrovniku, odjeljenje za Herceg-Novi od 1871. do 1873. godine.
Bokeljski kapetani XIX vijeka istakli su se ne samo junaštvom na moru, već i velikim rodoljubljem. Kapetan Petar Jankov Kaluđerović (1787-1883) iz Luštice tajno je prevozio veliku količinu oružja i municije Crnogorcima i iskrcavao je u stijenju ispod Paštrovića.
Putovanja bokeljskih jedrenjaka prožeta su brojnim primjerima humanosti i požrtvovanja na moru. Kao kapetan broda „Lem- nos" Andrija Kršanac spasio je od oluje turske brodolomnike 28.srpnja 1863. godine. Za ovo plemenito djelo odlikovan je od turskog sultana ordenom Medžidije V stepena. Kapetan Andrija Kršanac ostavio je more 1879. godine, poslije skoro četiri decenije plovidbe. U rodnom kraju borio se za ostvarenje narodnog preporoda na Primorju, vodio je oštru borbu protiv austrijske vlasti, uzimajući živog učešća u narodnim i javnim poslovima. Radio je na unapređenju školstva, pismenosti i socijalnog zbrinjavanja.
Naglo bogaćenje bokeljskih kapetana u pomorskoj privredi uslovilo je to da mala mjesta u Boki dobiju status naselja i općina. Otpočela je gradnja predivnih palata, crkava, kitnjastih zvonika. U vrijeme baroka, kroz čitav XVII i XVIII vijek, samosvjesni pojedinci naglašavaju individualnost ponašanjem u kući i na pločniku svog grada posebnim načinom života, stilom koji karakteriše uživanje u raskošnom ambijentu, stilskom namještaju i s ukusom rađenim upotrebnim stvarima.
Svjestan svog autoriteta, ekonomski ojačan i duhovno potkrijepljen lijepim i ugodnim stvarima, pojedinac traži ovjekovječen svoj lik, pa se naručuju prvi kapetanski portreti. Rafiniran ukus i želja za lijepim odlika su ovog podneblja i u kasnijem periodu. Kapetani XIX vijeka grade uz svoje palate privatne kapele, donatori su brojnih oltara, zvonika, kao i bogoslužbe- nih predmeta rađenih u srebru i zlatu.
Kapetan Ivan Radoničić (1822-1893), vlasnik i suvlasnik više jedrenjaka, od 1867. do 1872. godine načelnik općine Dobrota, posjedovao je u svojoj kući u Dobroti privatnu kapelu. Dobrotski kapetan Krsto Radoničić izgradio je reprezentativnu palatu u Dobroti na mjestu zvanom Plagenti. Čest gost u njegovoj kući bio je crnogorski vladika Petar II Petrović Njegoš.
U Dobroti polovinom XIX vijeka kapetan Pavo B. Kamenarović postaje jedna od najmarkantnijih ličnosti svog mjesta. Školovao se u Trstu i Livornu, a svojim brodom „Lju- bezni" oplovio je mnoge luke. Obnovio je 1859. godine djelatnost „Bokeljske mornarice" koju je za vrijeme revolucionarne 1848. ukinula austrijska vlada. Ističući ideje bratstva, jedinstva i saradnje napisao je riječi za kolo Bokeljske mornarice. Istaknuti hroničar svog vremena aktivno je učestvovao i u ozbiljnom pokušaju organizovanja naših pomoraca pred nadiranjem stranog brodarstva u Udruženju za pomorsko osiguranje dobrotskih brodova, osnovanom 1858, aktivnom do 1874. godine.
lako je u ovom poslijednjem razdoblju vladavine jedara bilo izvjesnih preporoda plovidbe i podsjećanja na staru slavu, krajem XVIII i početkom XIX vijeka intenzivira se ekonomska emigracija. Bokeljski pomorci iseljavaju se u nove centre ekonomske moći, brojne ruske, rumunske, italijanske i južnoameri- čke luke.
Baš u vrijeme kada su bokeljskim jedrenjacima Jadran i Sredozemlje postali ponovno utočište, u Trstu je 1836. godine ustanovljeno veliko parobrodarsko preduzeće „Austrijski Lojd Lojdovi parobrodi otpočeli su 1837. godine plovidbu morima i okeanima svijeta, a Bokelji primorani na dokazivanje u novoj sredini dokazali su se na Lojdovim parobrodimc kao veoma sposobni kapetani i odvažni pomorci.
Kao nastavljač pomorske tradicije svojih predaka kapetan Tripo Milatović iz Stoliva zapovjedao je nc parobrodima preduzeća Austrijskog Lojda, p/b „Malta" 555 BRT, 120 ks od 1886. godine, p/b „Thetis" 1151 BRT, 200 ks.
Djelo kapetana Iva Visina i njegovo slavno putovanje oko svijeta, za koje je dobio najveće mirnodopsko pomorsko odlikovanje - „Bijelu zastavu" („Merito Navali"), kruna je svih uspjeha koje su ostvarili pomorci Boke Kotorske na trnovitom putu od začetaka bokeljskog pomorstva, preko odbrane njegovih interesa do snaženja i uspostavljanja novih puteva i veza u pomorskoj trgovini.
Od ogromnog broja primjera izrazitog junaštva, navigatorske vještine, humanosti i požrtvovanja, sposobnosti da se opstane ali i postane slavan, odabrali smo one pomorske kapetane čije portrete posjedujemo u fondu Pomorskog muzeja Crne Gore. Težnja ove izložbe je evociranje uspomena na slavnu prošlost bokeljskog pomorstva, sa ciljem podsticanja mladog pomorskog naraštaja da dostojno slijedi primjere svojih zaslužnih predaka.
Autori: Radojka Abramović
Petar Palavršić
/preuzeto iz kataloga Slavni kapetani Boke kotorske/