Crkvu svetoga Pavla treba vratiti njezinoj osnovnoj namjeni

Time to read
10 minutes
Read so far

Četvrtak, 13. studenog 2014. - 10:12

U cijelosti vam prenosimo intervju Hrvatskog glasnika s msgr. Antonom Belanom, generalnim vikarom Kotorske biskupije.

Nedavno je Kotor dobio novu multimedijalnu dvoranu u rekonstruiranoj crkvi svetoga Pavla. Na svečanom otvorenju bili su prisutni najviši državni i općinski uzvanici, ali ne i predstavnici kotorske biskupije, iako je to bilo očekivano. Tim povodom zamolili smo generalnog vikara u kotorskoj biskupiji, don Antona Belana, da nam objasni današnji status crkve svetoga Pavla i razloge nedolaska  crkvenih velikodostojnika na ceremoniju svečanog otvorenja.

Don Antone, molim Vas da nam ukratko opišete crkvu i samostan sv. Pavla u Kotoru.

Ako budem nešto opširniji u odgovoru, imajte razumijevanja jer kratko i sažeto nije lako opisati ni jedan ljudski život koji rijetko prelazi sto godina, a ovdje je riječ o spomeniku koji ima više od 750 godina života. Bio je 544 godine crkva, 207 godina desakralizirani prostor, ukupno ima 751 godinu postojanja na prostoru gdje su usud vremena i ćudi čovjeka često bili neprijatelji njegove izvorne namjene, ljepote i misije.

Dominikanci su se oko 1225. godine naselili u Dubrovnik, odakle su već u prvoj polovini 13. stoljeća kao korizmeni propovjednici dolazili u Kotor. Najveću zaslugu za njihovo stalno naseljavanje u Kotoru imali su ugledni kotorski plemić Pavao Bari i njegova supruga Dobre, sestra kotorskoga biskupa Marka (1260. – 1270.), kao i sam biskup. Budući da supružnici Bari nisu imali djece, posinili su dubrovačke dominikance Priora Miha, rodom iz Kotora, o. Cvjetka, o. Tripuna i o. Marka. Pavao Bari je uz svoju kuću, koja je bila blizu same katedrale s istočne strane, sagradio i crkvu 1263. godine u čast svecu čije je ime nosio. Kuću i crkvu poklonio je dominikancima uz uvjet da se oni stalno nasele u Kotor. Dominikanci su došli u ovaj samostan 1266. godine. Budući da je samostan bio mali, a broj redovnika se povećavao, Kotoranin Nikola Buća 1344. godine započinje izgradnju novog samostana i crkve u predjelu Pacijana (Tabačina) izvan gradskih zidina. Samostan je bio posvećen sv. Dominiku, a crkva sv. Nikoli biskupu u zahvalu utemeljivaču novoga samostana. Ktitor nije doživio njegovo otvorenje jer je umro, kako se moglo čitati na natpisu crkve, 1354. godine, učinivši velika djela. Transit ab humana agendo celeberrima facta anno milleno quatuor qinquaginta triceno. 

Godine 1537. zbog opasnosti od turske navale koja je uslijedila 1539., ali nije bila uspješna, crkva i samostan bili su porušeni, a materijal upotrijebljen za pojačanje kotorskih zidina. Ponovno se gradi nova crkva i samostan na zemljištu benediktinaca u gradu 1543. godine. I oni su bili teško oštećeni u potresu 1563. godine. Nije uspjela potpuna obnova, a uslijedio je novi potres koji je gotovo sve uništio 1667. godine.

Natpis na crkvi svetoga Pavla u Kotoru

Ovaj je natpis prvi objavio Urban Raffaelli u Zadru 1846. godine. Don Niko Luković preuzima ga 1965., ali u prijepisu čini ili preuzima Urbanove pogreške. Stavlja diftonge kojih u natpisu nema. Luković umjeto TRICENO piše TRIGENO, umjesto MILLE piše MILE, umjesto QVA FVIT Luković piše QVI FUIT. Ne primjećuje da klesar pogrešno piše slovo N na dva mjesta, zamjenjujući ga slovom D: ROMADUS i GEDTISQVE. Dobro razrješuje abrevijature. Ovaj isti natpis objavio je i prof. dr. Stjepan Krasić 2001. godine. On ne stavlja diftonge. Također piše TRIGENO umjesto TRICENO. Umjesto QVA Krasić stavlja QVO, čita REGUM umjesto REGNUM, te umjesto DOCTORI SAVLO MVTATO NOMINE PAVLO piše DOCTORI PAVLO MVTATO NOMINE SAVLO. Ni on ne uočava pogrešku klesara, preuzima prijevod don Nika Lukovića. Obojica u donošenju natpisa izostavljaju simboličku invokaciju u znaku križa. Ne ulazeći u opširniju elaboraciju natpisa i njegovih epigrafskih karakteristika, zadržavamo se samo na njegovoj površnoj opservaciji, jer više od toga prelazi interes Vaših pitanja, a vjerujem i očekivanja čitatelja. Natpis prvi put objavljujemo tehnički precrtanog, što omogućuje najbolje čitanje teksta. Zahvalnost za crtež dugujemo slikarici grafičarki Marini Knežević i donosimo ga u našem prijevodu.

+ ANNO TRICENO BIS TERNO MILLE DVCENO

QVA FVIT VRBANVS VICE QVARTVS PAPA ROMANVS

OROSIO DANTE DOMINO REGNVM MODERANTE

ECCLESIE CHRISTI CVM MARCVS PREFVIT ISTI

VIR GENERIS CLARI PAVLVS COGNOMINE BARI

NOBILIBVS NATA CVM CONIVGE DOBRE VOCATA

ISTVD FVNDAVIT TEMPLUM GENTISQVE DICAVIT

DOCTORI SAVLO MVTATO NOMINE PAVLO

PRO QVIBVS EXORES QVISQVIS VENIS HVC VT ADORES

QVOD CELOS OPERE TALI MEREANTUR HABERE

+ Godine 1263. za vrijeme pape rimskoga Urbana IV.

Dok je Urošu bilo dano da upravlja kraljevstvom

A Crkvom Kristovom (kotorskom) biskupu Marku

Pavao čovjek plemenitoga roda Bari

Sa ženom Dobrom također roda plemenitoga

Ovaj hram sagradi te učitelju naroda Pavlu

Nekoć zvanom Savle posveti

Kada ovamo dođeš pokloniti se i moliti

Spomeni ih se da djelom ovim raj mognu zadobiti.

Godine 1798. nepotpuno obnovljen samostan austrijske vlasti pretvaraju u vojarnu. To isto čine 1807. Francuzi, a crkvu ustupaju pravoslavnima, ali i ona strada u požaru 1896. godine te je na njezinu mjestu sagrađena (1902. – 1909.) nova pravoslavna crkva posvećena tom svecu.

Prve dominikanske trećoredice Katarina i Petruša javljaju se u Kotoru u arhivskim dokumentima 1477. godine. Ne žive u zajednici, već privatno u svojim kućama (Pizochare). Oko 1520. godine sestra Ozana, koja je boravila kao zazidana djevica (Virgines muratae) u isposnici pokraj crkve sv. Bartolomeja, prelazi u isposnicu uz crkvu sv. Pavla. U njezino vrijeme u Kotoru je živjelo devet tako zazidanih djevica. Poznato je da se apelativ zazidana (muratae) u srednjem vijeku može odnositi i na redovnice stroge klauzure poput „murate di s. Pietro“ u Vatikanu, a koje su vodile brigu za liturgijsko bijelo rublje vatikanske bazilike. Zvali su ih još „eremite rinchiuse“ ili „incarcerate“. Već 1526. godine ime sestre Ozane susreće se u testamentima kotorskih građana. Tako Jeluša, žena Tripa Pelegrina, u testamentu koji nosi nadnevak 7. 10. 1526. kaže da za svoju dušu ostavlja sestri Ozani, zazidanoj uz crkvu sv. Pavla u gradu, 15 aspri, a drugoj sestri, koja je također bila zazidana uz crkvu sv. Lucije, 6 aspri.

Za vrijeme boravka sestre Ozane u samostanu sv. Pavla (1520. – 1565.) samostan postaje poznat ne samo u Kotoru, već i u širem okruženju. U njega dolaze djevojke pučanke i plemkinje iz Kotora, Barija, Skadra, Stona, Korčule, Prčanja, Perasta, Herceg Novoga. Jedno vrijeme, pod njezinim vodstvom, u samostanu je bilo 33 sestre, među njima i neke pobožne udovice. Bila im je poglavarica više od 20 godina izlazeći rijetko iz svoje ćelije koja je bila ukopana u lovćenski masiv nalik kraškim špiljama. Učinila je to 1539. kada je turski admiral Barbarossa pokušao osvojiti Kotor. Bila je jedna od glavnih braniteljica grada i moralna potpora pojavom, molitvom, savjetom i proroštvom o sigurnom neuspjehu osvajača. Ona nije izlazila, ali se k njoj dolazilo. Umire u tom samostanu na glasu svetosti 1565. godine. Do dolaska Napoleonovih trupa 1807. godine, koji su crkvu i samostan sekularizirali, u njemu su živjele dominikanske trećoredice. Te godine tijelo blažene Ozane bilo je pod okriljem noći privatno preneseno u crkvu sv. Marije od rijeke ili, kako crkvu svi danas zovu, Blažene Ozane, a sestre otpuštene da idu svojim kućama. Samostan je bio porušen 1840. godine, a crkva je kasnije služila kao zatvor i za stanovanje.     

Nasilno otuđivanje crkvenih dobara prati Crkvu još od najranijih vremena njezine povijesti. Ono se pojavljuje ab intra, u sklopu same Crkve. Primjer za to jedan je od apostola zvani Juda koji je potkradao crkvena dobra. Također ab extra, izvana, primjer je za to sveti Lovro đakon koji je branio crkvena dobra od rimskih careva u III. stoljeću. Ta praksa otimačine nije prestala do danas. Stoga današnji pravni status crkve sv. Pavla u Kotoru treba promatrati u kontekstu dramatičnih događaja u Europi pri kraju XVIII. stoljeća i početkom XIX. stoljeća, čiji su protagonisti bili pape Pio VI. i Pio VII. te papinska država s jedne strane, a s druge nadirući sekularizam i prosvjetiteljstvo, Jozefinizam, Francuska revolucija i Napoleon. Ono što su doživljavali ova dvojica papa na univerzalnom planu Crkve, to je u kratkoj Napoleonovoj vladavini u Boki kotorskoj (1807. – 1814.) doživljavao kotorski biskup konte Marko Anton Gregorina. On je bio posljednji biskup Kotoranin plemićkog podrijetla. Svoju obiteljsku kuću, koja je danas Pomorski muzej, ostavio je gradu. Za njegovo vrijeme bili su sekularizirani i oduzeti ženski samostani klarisa Gospe od Anđela gdje su odgajane plemkinje, sv. Josipa gdje su odgajane pučanke i samostan sv. Pavla, u kojemu su boravile sestre dominikanke. Osim toga Francuzi su sekularizirali i dominikanski samostan i crkvu sv. Nikole. Oštri prosvjedi biskupa Gregorine nisu urodili plodom, bio je to glas vapijućega u pustinji. Oduzimanje srebrnih predmeta i relikvijara za kovanje 3.800 primjeraka opsadnoga francuskog franka u apoenima od 10, 5 i 1 franka osobito je bolno djelovalo na biskupa Gregorinu.

Posebni značaj kotorskog samostana dominikanaca predstavlja njegovo učilište gdje su klerici i građani stjecali visoko obrazovanje u teološkim, filozofskim i humanističkim znanostima. Postojao je i gramatički odsjek za kotorsku mladež. Ovo je učilište prema istraživanjima prof. dr. Stjepana Krasića djelovalo u Kotoru od XV. do XIX. stoljeća. Na njemu su predavali lektori, magistri i doktori. Tako je 1758. godine u Kotor bio poslan lektor Pio Lambiri, profesor za moralnu teologiju kotorskih klerika. Predavao je i filozofiju. Iz ovog učilišta izišlo je mnogo zaslužnih teologa, filozofa, književnika, pjesnika, pomoraca, svećenika i biskupa. O tom učilištu 1804. godine obavještava Svetu Stolicu kotorski biskup Marko Anton Gregorina. Bilo je ukinuto 1807. godine. Samo kao podsjećanje, Crna Gora dobiva prvo učilište u drugoj polovini XX. stoljeća. Zadarsko učilište kao godinu svog osnutka uzima godinu osnivanja dominikanskog učilišta u tome gradu.   

Objasnite nam današnji status crkve svetoga Pavla i jeste li zadovoljni njegovom restauracijom, sadašnjim izgledom i namjenom?

Kotorska općina legitimni je detentor crkve sv. Pavla. Sve ono što su Francuzi nacionalizirali u Europi, a pripadalo je Crkvi, nije joj vraćeno. Nasljeđivale su to države sukcesori. Dovoljno je pogledati mnogobrojne sekularizirane samostane i crkve diljem Europe, na poseban način u Italiji. Imao sam prigodu pratiti završne radove na restauraciji spomenute crkve. Mislim da su radovi izvedeni lege artis, uz dosta ljubavi ne samo pojedinaca, već i više institucija. U svakom slučaju, ne samo grad, već i država, dobili su jedan reprezentativan spomenik kulture. Restauracija ovog spomenika nikoga ne ostavlja ravnodušnim, bez obzira na stručne opservacije i primjedbe, ne bitno značajnijega karaktera. Što se tiče njezine namjene, osobno je smatram neadekvatnom, pa i kada je „polivalentna“. Razumijem da demokracija zahtijeva prostore za diskusiju još od antičkih vremena. U našem gradu, onom pravom i jedinom u Crnoj Gori, takvih prostora sada imamo pet. Tri su bivše katoličke crkve, a sve tri nedovoljno iskorištene: Gospa od Anđela, sveti Duh i sada sveti Pavao. Gradski oci svaki mjesec radi vizualnog ugođaja i svetačke zaštite mogu se sastajati i izmjenjivati u ovim dvoranama pa kada im sveci dosade za rezervu ostaje opet dvorana Bizanti, a za svečanije sjednice Centar za kulturu. Republički oci imaju samo dvije dvorane: onu na Cetinju, gdje su podstanari i gdje započinju svoja prva zasjedanja, i drugu u Podgorici, gdje su redovita zasjedanja. Prije ili kasnije mora doći do zavisti pa će se završne sjednice prije godišnjih odmora vjerojatno morati održavati u Kotoru, prijestolnici kulture.

Ni za koncerte ne nedostaje prostora. Tu su katedrala i sveti Nikola, a ako još treba i sveta Klara, osobito za baroknu muziku, ne računajući ovdje sakralne prostore izvan grada. Koncertna dvorana sv. Duha ponekad je i prevelika za muzičke događaje. Osim toga tu su kotorske pjace i pjacete koje su jako akustične za veće glazbene manifestacije. Prčanj je Bogom dan za nastupe filharmonije, u slučaju vremenskih nepogoda. Crkva je samo u transeptu široka 24 metra i može primiti dvije tisuće ljudi. Za izložbe imamo tri galerije, a ponekad i Pomorski muzej preuzima tu funkciju. Uz to postoji i jedna privatna galerija koja posjetiteljima otvara vrata jedanput na godinu.

Imajući sve ovo u vidu nije mi jasno što će nam ono „polivalentna“ za sv. Pavla kad je sve „valentno“ prisutno u gradu ili njegovoj bližoj okolici. Mišljenja sam da je tu bilo priličnije mjesto za prezentaciju Kotorskog lapidarija koji je jedan od najznačajnijih na cijeloj istočnoj Jadranskoj obali i koji je zadivio desetine tisuća posjetilaca kada je jedan njegov dio bio prezentiran u Klovićevim dvorima u Zagrebu 2009. godine. Tu je mogao biti muzej čipke i crkvenoga liturgijskog ruha. Prisjetimo se, Kotor je do juče imao samo jedan jedini muzej dok nije otvoren Muzej sakralne umjetnosti pri Kotorskoj katedrali, i u najnovije vrijeme Muzej mačaka. Možda se u ovom drugom dijelu moga odgovora potkralo i malo dobronamjernog sarkazma, ali samo s tim ciljem da čitatelju istaknem kako je namjena prostora neadekvatna.

Jeste li bili pozvani na svečano otvorenje i zašto nitko od predstavnika Crkve nije bio prisutan?

Osobno nisam bio pozvan. Biskup jest, ali se pozivu nije odazvao. Ne znam radi čega je tako postupio. Talijani imaju jednu izreku koja glasi: Assenza piu acuta presenza = Odsutnost je najvidljivija prisutnost. To pokazuje i dokazuje Vaše pitanje. Učinio bih isto da sam bio pozvan. Ne zato što mislim da se sve oduzete crkve trebaju vratiti, obrnuto, mislim da to ne bi bilo učinkovito. Crkva ima dovoljno, pa i previše liturgijskog prostora. Upravo vođeni tom činjenicom Biskupija je poduzela restauraciju i adaptaciju crkve sv. Frana, ne u kultni, već u prostor posvećen kulturi. U njoj će biti smještena, po suvremenim pravilima bibliotekonomije, biskupijska knjižnica koja ima više od 40.000 naslova, a danas nema adekvatan smještaj niti tretman. Pitanje crkve sv. Pavla je druga priča. Kotor je posebno povezan s ovom crkvom preko svetačkog lika Blažene Ozane. Ona je prva žena s prostora bivše Jugoslavije koja je 1927. godine proglašena blaženom, a koju je kotorska gradska komuna 1665. godine na 100. godišnjicu njezine smrti proglasila suzaštitnicom grada. Prigodom obnove crkve pronađena je i njezina isposnička ćelija. Kotor je tijekom povijesti dao toliko značajnih imena na svim poljima kulture i pomorske privrede, ali tko danas pamti ta imena? Historiografija, prašnjavi arhivi i poneki grobni natpis, jer sjećanja se gube, to je poznato, već u drugoj ili trećoj generaciji, a Blažena Ozana i dalje živi. Svaki je Kotoranin za nju barem čuo. Poznata je i izvan granica Crne Gore. U Podgorici, a ne u Kotoru, jedna ulica nosi njezino ime. Crkva je započela i proces za njezinu kanonizaciju. Sljedeće godine slavit će se 450 godina od njezine smrti. Stare je antifone (pjesma) zazivaju riječima: Ti Ozano, slavo Crne Gore, radosti Kotora... (Tu Hosanna, gloria Montis Nigri, laetitia Ascrivii...). I sada budimo realni i iskreni – tko je ovdje koga trebao pozivati? Odgovor potražimo na latinskom natpisu koji je ugrađen u pročelje starije crkve 1263. godine na kojem leoninskim heksametrima, uz ritam i rimovanje, između ostalog stoji i ovaj poziv:

PRO QVIBVS EXORES QVISQVIS VENIS HVC VT ADORES

QVOD CELOS OPERE TALI MEREANTUR HABERE

(KADA OVAMO DOĐEŠ POKLONITI SE I MOLITI

SPOMENI IH SE DA DJELOM OVIM RAJ MOGNU ZADOBITI)

To je želja utemeljivača i graditelja crkve sv. Pavla. Ne samo želja, već molitva i opomena. Stoga smatram da crkva, danas ili sutra, mora biti ponovno u svojoj izvornoj namjeni. Blažena Ozana mora biti vraćena iz crkve sv. Marije u crkvu sv. Pavla, i sve ono što toj crkvi pripada a ostalo je sačuvano. Njezin povratak mora biti u svečanoj procesiji, ne više pod okriljem noći kao što je iz nje bila nasilno deložirana. Novac koji je Općina uložila u obnovu ove crkve mogao bi biti nadoknađen prigodom restitucije mnogobrojnih materijalnih dobara nacionaliziranih nakon Drugoga svjetskog rata. Do te restitucije, na neki način, mora doći prije ili kasnije. Podsjećanja radi, samo je Katoličkoj crkvi u gradu Kotoru nakon 1945. godine oduzeto 15 kuća. U agrarnoj reformi od 1945. do 1947. kotorskim gradskim crkvama i nadarbinama uzeto je četiri tisuće i petsto sedamdeset hektara zemljišta. U cijeloj Biskupiji oduzeto je 46 kuća, a o zemljištu da i ne govorimo. Mora postojati samo dobra volja, razumijevanje povijesti i poštovanje svetosti. Na tu dobru volju bit će pozvani i Crkva i Država. Natpis nad ulazom u crkvu sv. Pavla stalno će podsjećati nas i generacije iza nas na tu kršćansku i ljudsku dužnost.

Osamdeset novih plastičnih stolica koji su danas postavljeni u crkvi, vidjeli smo, ne rješava nikakvu vitalnu kulturnu potrebu grada. Da je bilo vizije, uloženih milijun eura u Centar za kulturu, odnosno kazalište, bio bi veliki doprinos u rješavanju takvih potreba. Međutim, vraćanje crkve u njezinu izvornu namjenu predstavljalo bi događaj od iznimnoga duhovnog, ekumenskog i civilizacijskog značaja. Imalo bi to odjeka i daleko izvan granica Crne Gore, kao jak doprinos njezinim europskim integracijama.